Dan 1.

Unatoč ambicioznom planu, krenuli smo ležerno da nismo mogli ležernije, kava do 9, pa starom cestom do Celja, pa kava/pivo i pizza u jako cool gostilni u Celju (nadam se da je netko spremio adresu :)), pa onda pomalo za Luče, ali smo prvo morali propustiti biciklističku utrku. Nevjerojatno koja povorka prati zapravo malu grupu biciklista... ugl, mahali smo vam na tv-u. Jednom kada smo stigli u Luče, koje je budi spomenuto vrlo pitoreskno mjesto, prvo su slijedile konzultacije sa lokalnim stanovništvom i putna kava. Ipak smo krenuli u 15:00. Uspon na Raduhu je čisto planinarski, ali solidan uspon, 4, 4 i pol sata hoda. Vrijeme nam je bilo idealno, a takvi su i krajolici. Hoda se dijelom kroz šumu, dijelom po pašnjacima s kravicama. Vidi slikice u prilogu. Sročimo dojmove s upona u: dečki su imali puno sreće da sam ja usporavala tempo, jer da su morali trčati za Gitom, bila bi im to tri vrlo stresna dana. Malo je bila frkica stignemo li do vrha za dana, i jesmo, na sam zalazak sunca. I stvarno je lijepo, puno ljepše nego na slikama. U Domu na Loki smo ostavili stvari prije nego smo išli na vrh i neka ostane zabilježeno cure su nas čekale  s večerom do pola 10. Pa onda malo o slovenskim običajima: ako takneš ikakvo zvono - runda za svih, ako popiješ pola pive, odmah dobiješ drugu, i to naravno naplate i tako dok ne svane, sok je rakija, a mineralna nisu sigurni što znači pa dobiješ rakiju za svaki slučaj; s obzirom na to koliko ne znam pit, sva sreća da nisam Slovenka.

Dan 2.

Čili i orni istim putem smo se spustili i Luče, pa autom do Podpece, odakle kreće staza za dom na Peci i u nastavku za Korodeževu glavu. Tu smo srećom krenuli ranije no jučer, ali bio je prilično naporan uspon 1000m u jednom danu. Ceterum censeo, da mi je vidjet dečke kako trče za Gitom....  U domu smo pojeli ručak i otišli na vrh. Ne treba naglašavati da su vizure prelijepe, jedini komentar bi bio da se ne isplati ići ako nije dobra vidljivost. Mi smo naravno imali sreće. Nakon podužeg sunčanja vraćamo se do auta i vozimo cca sat vremena do Poštarskog doma pod Pešivicom. Savjet za sljedeći izlet je da se makadamima Podpece svakako vozite službenim autom i po mogućnosti tamne boje, da istakne prašinu, inače se nećete uklopiti. Večera su bile punjene paprike i sok od jagode - dupla šljiva u koju je netko ubacio jagodu. 

Dan 3.

Za zadnji dan ostao je uspon na Uršlju goru. Gledali smo je prošla dva dana, neću lagati s komentrima: ajme što je ono strmo, ono je samo za Slovence i Gitu. I eto nas, možemo mi to. Bio je nešto lakši uspon od prethodna dva, ali nećemo sada umanjivati. Šalim se, Slovenske planine su lijepe, a ovo nije iznimka. Bilo je navigavanja kroz travu, ali vrh je vrijedio truda. Ceterum censeo, ... Za panoramu vidjeti slikice, a grupnu sliku na kraju nemamo jer su nas dekoncentrirale štrukle. Osim doma (zadovoljni smo kuhinjom), tu je i odašiljač te vrlo lijepa crkvica sv Uršule, dobra je atmosfera, ima ljudi ali nije bila gužva. Vratili smo se istim putem, ali zato što smo profulali skretanje za drugu stazu, nitko nije savršen. Prije povratka stali smo na kavu na jezero / kupalište Ivarčko jezero . Biti ću iskrena i reći da nas nije oduševilo, kava nam je dobrodošla, taj dio stoji. Starom cestom se vraćamo za Hum na Sutli - na večeru :). Inače imala sam ubrzani tečaj cajki u autu, jer sam tu totalna neznalica. Suputnici su se silno trudili približiti mi ih. Mislim da smo uz stihove Željka Joksimovića sretno stigli u ZG.

Barbara Bošković

Još jedan izvještaj...

Tradicionalno smo se okupili u Zugu, nas omanji broj, te nakon jutarnje kave uputili smo se ka Celju gdje smo napravili pauzu od poprilično dugačke vožnje kroz Kozjanski dio Slovenije jer smo pokušali izbjeći plaćanje vinjete. To nam je omogućilo stvaranje novih ideja za buduća planinarenja. Putem smo naišli na biciklističku utrku koja nam je na nekoliko trenutaka pauzirala putovanje ka početnoj točci našeg uspona, mjestu Luče. Na uspon krećemo oko 15 sati te nas na samom početku staze dočekuje jedna vrlo sramežljiva, a po bojama bih rekao i otrovna zmija. Putem nam se otkrivaju pogledi na okolna brda i pašnjake. Naišli smo i na jednog vrlo razvijenog vrganja. Do doma "Koča na Loki pod Raduho" dolazimo nešto ispod marke i tu radimo kratku pauzu za okrjepu, ostavljamo dobar dio stvari te sa osnovnom opremom krećemo oko 19h ka samom vrhu Raduhe gdje dolazimo pred zalazak sunca i upijamo prekrasan pogled na Kamiško Savinjke Alpe. Brzim korakom spuštamo se do doma prije samog mraka te smo tamo oko 21:30 na večeri kao što smo obećali gazdarici prije no što smo se uputili na vrh. Ovaj dom kao i većina u Sloveniji ima svoje tuševe pa smo iskoristili tu blagodat. Kod samog doma, nekoliko minuta uspona, nalazi se i parking do kojeg se može doći makadamskom cestom i time se može uštedjeti barem 2-3 sata uspona, a i spusta. Do doma staza je u hladovini šume, dok je na vrhu prekrasna livada.

Sutradan se nakon doručka spuštamo do početne točke našeg uspona i autom po lokalnim asfalt/makadam cestama dolazimo do mjesta Podpeca (cca sat vremena vožnje sa predivnim pogledima) gdje nam je započeo drugi, također atraktivan, uspon na Kordeževu Glavu, vrh Peca, 2126 metara nadmorske visine. Uspon odrađujemo s rukascima koji su imali samo osnovnu opremu, vreću za spavanje i ostale stvari ostavljamo u autu. Početak staze je izuzetno strm ali je većina u sjeni drveća, uglavnom ogromnih i impozantnih borova. Na nešto više od pola puta dolazimo do planinarskog doma u kojem ručamo, odmaramo te punimo naše nove rezerve vode. Ostatak puta je izložen suncu te je pokriven raznim srednje visokim raslinjem. Sa samog vrha se odlično vidjela Uršlja gora, vrh koji nas je čekao sutradan, te susjedna Austrija. Oko pola 8 navečer dolazimo do auta te se upućujemo ka Poštarskom domu podno Uršlje gore, do kojeg dolazimo za nekih sat vremena vožnje. Tamo nas dočekuje vrlo vesela gazdarica koja nam je pripremila odličnu punjenu papriku za večeru. Umorni i siti dogovaramo i zadnji uspon, ali kao alternativu navodimo moguće kupanje u jezeru nekoliko kilometara dalje. 

Zadnji dan se ipak odlučujemo na ovaj, također ne laki uspon u kojem savladavamo nekih 900 metara nadmorske visine s olakšanim ruksakom na leđima. Unatoč sunčanim i vrelim danima, i ova staza je također u sjeni šume što nam uvelike olakšava uspon. Na samom vrhu se nalazi stara crkva te planinarski dom u kojem nismo mogli napuniti vodu jer nije pitka, ali su imali odlične sirove štrudle. Na povratku nažalost nismo pogodili drugu stazu pa smo se vratili istom čez Kali koja je nešto lakša. Nakon svega ovoga, čekao nas je povratak za Zagreb, ali smo prije bacili oko na Ivarčko jezero te zaključili da nismo ništa propustili što nismo umočili kupaće gaće. Vratili smo se preko Huma na Sutli gdje smo pojeli vrlo dobru hranu te izmoreni zaokružili priču u Zugu oko 8 sati navečer.

Sve u svemu, jedan poprilično naporan produženi vikend u kojem smo prehodali oko 3 i pol kilometra nadmorske visine i otkrili jedan novi dio brdovite Slovenije.

Dragan Skorosavljević