Da PDS Velebit ima biciklistističku sekciju speleološka sekcija saznala je usred divljina Velebita, a ovaj izvještaj potvrda je da mislimo za ozbiljno!
Kad ti neradan dan pada na četvrtak, takva prilika se ne propušta i odmah se kombinira produljeni vikend. Nekolicina nas odlučila je to vrijeme provesti bicikliranjem po Velebitu. Okupljalište nam je bio zagrebački Glavni kolodvor gdje smo nakon ukrcavanja bicikala sjeli u vlak i uživali u vožnji do Delnica dok su se putnici čudili nesvakidašnjem prizoru – natovarenom vagonu za bicikle.
Dolazimo u Delnice i pijemo zadnju kavu u kafiću za neko naredno vrijeme. Podmazujemo lance i mažemo se kremom za sunčanje i prvim okretajem kreće naša avantura!
Prolazimo kroz Mrkopalj, kolijevku hrvatskog skijanja, i dolazimo do planinarskog doma Bijele stijene. Dom je bio zaključan te smo krenuli tražiti vodu u obližnjem bunaru, no ona nije bila obećavajuća. Svjesni da nam je ovo zadnji izvor vode do Krivog Puta, nismo baš sretni. U tom trenu u bravi se začulo okretanje ključa i kućepazitelj nam je otvorio vrata. Sreća! Naravno da smo ovu priliku iskoristili za probati craft pivo koje se poslužuje u domu i nešto smo bacili u kljun. Napunjenih bidona, natovareni bisagama, torbama na volanu, ispod sica, na vilicama i svim mogućim mjestima koje smo mogli pronaći na biciklima pozdravljamo se s asfaltom.
Nakon uspona po makadamu dolazimo do ulaza u rezervat Bijelih i Samarskih stijena gdje nas je dočekao povik ohrabrenja planinara koji su se našli tamo. Nakon grupacije slijedi prvi veći spust po makadamu. Ushićenje od spusta nažalost traje kratko jer nakon svakog spusta dolazi – uspon. Ovo je činjenica s kojom se jednostavno morati pomiriti.
Kombinacijom makadama i povremenog asfalta prolazimo šumske ceste i dolazimo do očišćene parcele usred divljine i tu podižemo kamp. Vrijeme nas je poslužilo jer nas je ciklona koja je poharala veći dio regije zaobišla.
Večera konzervi, dehidrirane hrane i orašastih plodova bila je puno lakša uz šalicu toplog čaja potpomognutom prijenosnim kuhalima! Kako je padala noć tako su nam se pridružile krijesnice, vjeverice i srne popraćene lanetima. Kroz noć smo mogli uživati u zvuku nabijanja kapi kiše u šator koja se ipak odlučila spustiti oko ponoći.
Prvi dan – 60 km udaljenosti i 1200 m visinske razlike.
Buđenje! Bez alarma, bez pritiska. Buđenje s mirisom rose i cvrkutom ptica. Jutarnja joga i doručak. Pokret dalje. Izbijamo iz šume na zapadnoj strani Velebita i nenajavljeno se pred nama iscrtava Jadran!
Dolazimo u Krivi Put i ovdje točimo bidone zahvaljujući ljubaznosti lokalnih stanovnika. Pauza za klopu. Najzahtjevniji dio našeg puta tek počinje. Dolje – gore, dolje – gore. Po makadamu, veoma nezahvalnom makadamu. Ovdje dio ekipe posrće i kreće guranje bicikala. Svaka čast ekipi koja je ovo izvrtjela!
Odjednom nas usred ničega dočekuju luksuzne vikendice s teniskim terenima, boćalištima i koječem; svašta se može pronaći u prostranstvima planina! Vjetar u prsa od nas je tražio da pedaliramo i nizbrdice, no to nije bilo bitno, jer smo putem susreli krda životinja. Krave koje nismo slikali zbog tog jer nisu odavale dojam da žele biti ometane i krdo konja koji su uživali u suncu.
U Oltarima smo ručali i natočili vodu koja nažalost nije bila najbolje kvalitete. U pomoć pristižu tablete za pročišćavanje! Punih trbuha krećemo uspon do PD-a Zavižan. Malo je reći da je uspon trajao. Zadnjih 500 metara motivaciju nam je dao komentar voditelja izviđača koji su onuda planinarili: „Pa ovi nisu na električnim biciklima!“. Velebitsko, tamno, hladno. Uživanje u pogledu.
Nakon PD-a dolazimo do simpatičnog mjesta za malo sjesti i podružiti se, a tamo se nalazi i bunar. Normalno da otvaramo bunar i idemo se umiti. Na naše čuđenje, u bunaru pronalazimo obješenu vreću s pivama koje se hlade. Kakva zanimljiva situacija! Spust kroz NP do mjesta gdje postavljamo šatore. Večera i druženje.
Kad je već pao mrak, a čeone lampe su nam služile kao izvor svjetla, u šumi smo ugledali zanimljiv prizor – do nas je došao auto i iz njega je izašla osoba. 'Koji si sad ti' je prošlo kroz glavu. „Oprostite, je l' znate možda di je tu kamp speleologa?“. „Da, znamo! I daj ih odma pitaj je l' su ono njihove pive u bunaru jer ak nisu, mi ćemo ih popit.“ – rečemo iz šale. Auto odlazi, a vicevi i šale se redaju. Odjednom kroz mrak ugledamo siluetu. Muk. Ispred nas se pojavljuje osoba. „Bok ekipa, otkud vi?“ „Mi smo ti iz Velebita, biciklistička sekcija.“ „Ma da? Mi smo isto iz Velebita, tu istražujemo jamu Nedam. Nisam znala da imamo i biciklističku sekciju!“ I tako je pročelnica speleologije usred Velebita saznala da PDS Velebit, između ostalog, okreće pedale. Spavanac. Drugi dan – 65 km i 1600 metara visinske.
Buđenje, sušenje šatora, doručak, pakiranje, pokret. Treći dan nas dočekuje spust pa uspon po asfaltu, nasreću, u hladu. Nakon toga se skidamo s asfalta i krećemo prema Ravnom Dabru šumskim cestama. Prizori su naravno bili – očaravajući. Spust po makadamu i uspon. Poneka srna. Da se ne moramo spuštati i penjati glavnom cestom, dio puta odlučujemo biti otkačeni i par kilometara Premužićeve prolazimo na biciklima. Naravno, dva drva koja su poprijeko staze već dvije godine nisu nas impresionirala. I da, da odgovorimo usputnom prolazniku – sigurno, da, sigurno znamo gdje idemo.
Dolazimo do Baških Oštarija gdje nakon 2 dana imamo priliku sjesti u restoran i pojesti nešto konkretno. Vlasnik restorana nam je morao čestitati kad je vidio koliku količinu hrane smo uspjeli smazati. Da citiram kolegu Gorana: „Nemoš ti to nahranit...“. Dolazimo do kampa gdje se spremamo za zadnje noćenje. Tuš, da tuš, ne vlažne maramice; tuš. Transformacija u normalnog čovjeka. Našoj družbi pridružuje se Sven koji je dopedalirao sve iz Zagreba krenuvši noć prije u jedan ujutro! Svaka čast Sven! Treći dan – 50 km i 650 metara visinske.
Neke je probudilo sunce, neke stanovnici kampa, neke hrkanje kolega u šatoru. Pakiranje, povratak do restorana i doručak. Zadnji dan priključuju nam se dvije kolegice od kojih je jedna poznato lice na televiziji; tko to, probajte shvatiti sami. Krećemo prema Svetom Roku makadamom kroz malo sumnjive staze pune lokvi i nezaobliaznog blata. Prolazimo područje gdje se ne smiješ previše udaljavati s glavne staze jer su šume, nažalost, minirane. Ipak, nije sve tako crno, 30 km bez susreta s civlizacijom bilo je ispunjeno mnoštvom leptira koji su se razmicali kako smo prolazili putem. Šumske jagode pored ceste također su bile slatka nagrada! Pauzu za ručak radimo u sjenici pored crkve u blizini Medaka.
Ostatak puta nije bio sjenovit, sunce je uz kombinaciju makadama i asfalta, usprkos ravnom terenu, bilo iscrpljujuće. U Svetom Roku radimo posljednju pauzu za punjenje bidona i sladoled. Krećemo uspon prema Tulovim gredama. Ponovo šuma. I hlad. Na rubu snage pedaliramo uzbrdo znajući da je ovo zadnja etapa puta. Stižemo na vrh gdje uzimamo predah.
Grupacija i finalni spust. Svatko svojim tempom, jer makadam je nezahvalna stvar. Spust Majstorskom cestom iskoristili smo za okidanje super fotografija. Adrenalin ovog spuštanja teško je uopće opisati. Nije bitna bol u ramenima, nogama, leđima ni dlanovima. Nisu bitna 3 dana spavanja na otvorenom i neispavanost. Nije bitan znoj za kojeg se lijepe mušice i druge nemani. Bitno je održati ravnotežu dok juriš 40 na sat po kamenju i gutaš prašinu podignutu biciklom ispred sebe.
I uživaš u tome. Ideš i rokaš.
Putovanje smo odlučili završiti kod restorana u blizini Obrovca pošto nismo bili sigurni da ćemo imati mogućnost jesti na planiranoj destinaciji u Zrmanji. I dobro da smo tako odlučili jer smo kasnije saznali da bi ostali gladni. Po nas dolazi kolega iz servisa bicikala VoziMiško s prikolicom za bicikle. Umorni i prašnjavi, vežemo bicikle za prikolicu i sjedamo u kombi. Nakon 265 km i oko 5000 m visinske razlike krećemo putem Zagreba uz zvukove klasične rock glazbe. „Vozi Miško!“
Mihael
