Proučavajući moguće planinarske rute koje bi nas provele Slovenijom, uz uvjet da se možemo tamo naći uz pomoć vlaka i željeznice, pronašao sam jednu tehnički laku dionicu, ali samo tehnički. Svoje putovanje započeli smo nakon popodnevne dodijele diploma još jednoj generaciji mladih Velebitaša, koja se malo i odužila. Ranojutarnjim vlakom odbacili smo se do Ljubljane te smo u pauzi između dva vlaka posjetili obližnji centar i uz kavicu i tost uživali u jutarnjem suncu koje nas je neumoljivo pržilo. Zatim smo se drugim vlakom dobacili od Ljubljane do Domžala (vikendom i blagdanima, cijena karte za vlak je 75% jeftinija) gdje smo još popili jednu kavu za sretan put i pojeli lokalni burek, koji i nije bio nešto posebno, što su nam i sami Slovenci potvrdili. Čitav put je zaklonjen u sjeni drveća te u vrlo malim segmentima izlazi kroz naselje što ga čini idealnim za šetnju po ljetnim vrućinama, a dobrim dijelom se preklapa s hodočasničkim putem pa možete naići na točke karakterizirane tom tematikom. Putem je Đuka napao žabu, stao na zmiju, preskočio mrtvog miša, pozdravio dvije domaće svinje i jednu crnu domaću mačku, dok je Valentina vikala da neće pretrčavati autocestu koja nam se prepriječila na samom početku. Na svu sreću, ispod autoceste se nalazi mali pothodnik kroz kojeg nismo morali trčati. Čitava staza krije par vidikovaca, ali najljepši se nalazi na samom kraju, na planinarskom domu na Uštahu, kod kojeg smo se našli na samom zalasku sunca. Planinarski dom je izuzetno lijepo uređen te voditelj samog doma je izuzetno pristupačan domaćin koji nas je počastio svojom vrhunskom domaćom slaninom. Drugo jutro smo svi bili preumorni pa smo zajedničkom odlukom krenuli prema željezničkoj postaji u Kresnicama gdje smo ispod mosta uživali u toku rijeke Save i valovima kojeg je činila kada se penjala preko ogromnog kamenja. Od Kresnice smo se vratili do Dobove, a kako smo uštedjeli novce na slovenskom vlaku, a opet smo morali pričekati međunarodni vlak da nas dobaci do Zagreba, odlučili smo nešto i prigristi u lokalnom restoranu, jer smo zaslužili. Sveukupno oko 23 kilometra ugodnog hodanja u nekih 7 sati uz pauze. Definitivno izlet vrijedan posjete. I za kraj zašto ovaj naslov izvještaja, u vlaku za Ljubljanu smo naišli na moje kolegice Ukrajinke s kojima smo otišli obići Zmajski most i popiti kavu.
Dragan Skorosavljević
