Uvijek postoji neka želja i volja da čovjeka tjera dalje i više, pa je tako pogotovo i sa usponom na planine i vrhove, a tu je na vrhu bucket lista i impozantni vrh Grintovec, zastrašujući i nekako istovremeno nježni div, sa svojom visinom od 2558 mnv.

Ponosno nosi titulu najvišeg vrha i vladara Kamniško - Savinjskih Alpi u našoj prelijepoj i bajkovitoj susjednoj Sloveniji. 

Pala je začetna ideja nekoliko velebitaša za taj uspon, u mojem skromnom vodstvu, jer sam imao nekoliko uspona na njega i moram naglasiti, da me samo jednom otpuhalo, tako da su omjeri dosta pozitivni i za ekipu da mi pruži povjerenje. 

Kako je Grintovec zvučno ime i kako je uspon na njega osobno podvig za svakog od nas, na kraju nas se okupilo 15-ak planinskih entuzijasta spremnih za taj poduhvat.  

I da, sve četiri Dari(j)e na broju. 

Kako malo kasnim sa pisanjem izvještaja, nemojte mi zamjeriti sa točnim vremenima, jer se više zaista ne sjećam. 

Tako da, krenuli smo rano ujutro iz Zagreba i svi sretni i živi, dva plus sata kasnije, stigli na naše polazište u Kamniškoj Bistrici, tj. malo dalje po makadamskom putu, do parkirališta V Koncu, na 900 mmv.

Put nas je vodio kroz Kokrsko i Mlinarsko sedlo, te je prva postaja bila poznata Cojzova koča na Kokrskem sedlu na 1793 mnv. 

Krenuli smo nekim laganim, ali steady tempom, jer smo znali da energiju treba čuvati za kasnije. 

Moram priznati da sam bio jako ponosan na sve nas, jer smo ispenjali taj prvi dio puta čak i manje od slovenske vremenske marke i to leđero, bez ikakve žurbe. 

Ispenjano sa, čak bih rekao, lakoćom, a strmo bome je. 

Vrijeme nas je služilo savršeno, sunce uz malo dobrodošlog povjetarca. 

Put nas je vodio prvo kroz lijepu šumu, gdje smo izašli na Kokrsko sedlo - zimi lijepa grapa za uspon, okruženi visokim grebenima. 

Kod koče smo se standardno okrijepili i nešto poklopali, da se pripremimo za drugi dio ovog uzbudljivog putovanja i konačni uspon na sam vrh. Ajmo reći da smo se tu zadržali nekih pola sata. 

Nastavili smo istim laganim tempom, jer pošto smo pokorili sva slovenska vremena, jelte, nema potrebe za žurbom. 

Uz bajkovite poglede koji su nas pratili putem, okidanje par fotkica i tu i tamo neke male pauzice, za negdje oko cca dva sata stigosmo do samog vrha. 

Znači, nekima je ovo bio prvi uspon preko 2000 mnv i to kakav - ni manje ni više, nego na Grintovec. 

Oduševljenja, grljenja, ponosa i osmijeha je bilo u tonama. 

Poglede sa vrha vam ne mogu opisati, jer ne postoje dostojne riječi, nadam se da to fotke mogu barem nekako dočarati. 

U kojem god smjeru se okreneš, oči su pune ponosnih divova slovenskih alpi. Zovu te na "osvajanje" - ovo je pod navodnicima, jer kažu iskusni i pametni ljudi, da mi vrhove ne osvajamo. Oni nam dozvoljavaju da ih posjetimo. 

Krenulo je beskrajno fotkanje, uživanje, chillanje i ležanje na vrhu, a neki su bome čak i malce sklopili oči, khm, khm. 

Mislim da smo bili na vrhu oko sat vremena, pa nažalost, došao je i trenutak da se moramo polako spustiti, makar je bila želja da se ostane zauvijek, okupani suncem. 

Spust je naravno protekao bez problema, makar i kod spusta je uvijek potrebna jako velika doza opreza i to nikada ne smijemo precijeniti. Strmina, umor, krušljivost, sve su to jako bitni faktori, koje moramo uzeti u obzir. 

Stigosmo veselo opet do Cojzove koče, gdje je slijedila nadasve prijeko potrebna okrijepa u vidu hladne pive i neke lagane, emergency klope.

Chillali smo isto mislim negdi preko sat vremena, jer nam se nije dalo spustit - teško napustiti takvu bajku. 

Naravno, dežurni spavači su elegantno zauzeli drvene klupe, te hrabro tijelom i trbuhom prema dolje, štitili jadno drvo da ne izblijedi na suncu. 

Malo povećane pažnje, spusta po siparu, te i završno hlađenje kroz šumu, veselo i brzo stigosmo do naših auta, gdje slijedi brzo presvlačenje i polazak do Koče u Kamniškoj Bistrici na opetovanu mrzlu pivicu i finu klopu, jer nema koče u Sloveniji gdje možeš loše jesti. 

Menu za zvijezde - gobova joha i orošeno pivo sa pogledom na vrhove alpi.

Dovoljno hrabri su otišli i namočit umorna stopala u ledenoj vodi malog jezerca na izvoru rijeke Kamniške Bistrice. 

Voda je tako svježa i čista, da ima onaj poseban miris te svježine. 

Mislim da mogu govoriti za sve nas, kada kažem da smo krenuli natrag presretni, siti, sa osmjehom na licima i onom najboljem umoru - zdravim planinarskim. 

Do sljedeće avanture, 

vaši velebitaši!