Polhograjsko hribovje
Ruksak na leđa, vlak pod noge i pravac Slovenija. Hvatamo ranojutarnji vlak za Ljubljanu te putem nailazimo na ostatak Velebitaša koji su se to jutro uputili na Krn. Kupujemo povratnu kartu te bez trunke kofeina u krvotoku zauzimamo prazan kupe i tu počinje prvo jaukanje što nećemo moći popiti kavu u Ljubljani jer nam je idući putnički vlak za nekoliko minuta od našeg dolaska "brzim" vlakom, koji obično kasni barem pola h (što je isto potrebno ukalkulirati prilikom planiranja puta). Putnički vlak sa dvije etaže nas baca 3 stanice dalje, do stanice Ljubljana Vižmarje. Tu ubrzo nalazimo odličan burger bar te prvom jutarnjom kavom potiskujemo nemire koji su se vukli s nama još od Zagreba.
Prva dionica nas uglavnom vodi kroz šumu i poprilično lagan i ravan teren. Putem smo naišli na jednu jamu (Melinca jama) u koju smo odlučili malo proviriti i osjetiti osvježenje hladnog špiljskog zraka. Uskoro nailazimo na dvoje Slovenaca koji obilaze put Sv. Jakoba te nas upućuju prema Gostilni Pr' Jur koju toplo preporučam, odlična domaća hrana, moguće je čak doći i autom do gore. Poslije laganog ručka i prve duže pauze, put nastavljamo kroz selo po asfaltu ali ubrzo ulazimo u šumu te se penjemo na prvi vrh, Grmada (898m) s kojeg se pruža prekrasan pogleda na Grintovec s jedne strane, Triglav s druge strane i Snežnik sa treće strane. Ruksake smo ostavili na podnožju na drvenoj klupi, koje srećemo svako malo, kako bi imali lakši i brži uspon.
Sa Grmade se spuštamo do restorana Gonte u kojoj smo planirali ručati, ali na svu sreću pa smo jeli prije Pr' Jur jer ovaj restoran nije izgledao kao da radi jer je konobar kosio travu za stoku ispred samog restorana. Tu smo se odmorili, popili kavu i nastavili prema Tošču (1021m), gdje smo također prije samog uspona ostavili svoje ruksake i lakši nastavili put ka vrhu. U daljini se čulo glasanje lisice što je izazvalo bojazan za naše sendviče koje smo ostavili u ruksacima. Sam vrh je manje više okružen drvećem tako da nismo doživjeli spektakularan pogled, ali smo se i tamo zapisali u knjigu posjeta.
Umor se već pomalo uvlačio u nas, ali nas je veselila činjenica da se trebamo samo spuštati do doma, ili ne.... Na pola puta nam se popriječio još jedan omanji uspon kojeg uspješno savladavamo te praćeni mrakom dolazimo oko pola 10 u planinarski dom gdje nas na vratima očekuje, vjerojatno već zabrinuti domar. Uz odličan komad mesa završavamo taj dan te umorni odlazimo pod tuš i na kraj poprilično napornog dana. Mihelčićev dom ima oko 20 kreveta i u usporedbi s ostalim domovima, dosta je star i trošan, ali ima lijep pogled.
Jutarnji pogled na Grintovec nije nas ohrabrivao jer se sam vrh sakrio u oblacima i mogućoj kiši. Kako bi stigli na vlak za Ljubljanu, krećemo, za planinarske pojmove, dosta rano, već u 7 sati smo bili na vratima i tu počinje ponovno prigovaranje kako nismo popili kavu. Relativno strm spust doveo nas je Gostilne Legastja koja tad još nije bila otvorena pa smo uz jutarnji doručak dočekali prvu smjenu konobara koji nam je skuhao tu jedva dočekanu kavu. Zbog umora, a i zbog vremenskog okvira i uvjeta, umjesto inicijalnog plana koji je uključivao još par sati penjanja kako bi se spustili do Medvoda, odlučujemo se prošetati do istog asfaltnom cestom. Cesta je okružena šumom a pokraj nje teče jedan potočić što upotpunjava čitav ugođaj. Osim toga, cesta nije previše prometna, više je biciklista prošlo nego automobila. U Medvode dolazimo sat vremena prije vlaka te nekoliko minuta prije same kiše, što samo potvrđuje ispravnost odluke da pođemo lakšim putem. Vlak/autobus (zbog radova) nas baca do Ljubljane. Ako se ne stigne na vlak, uvijek se može uzeti međugradska bus linija koja vozi svako malo prema Ljubljani. Slijedeći osjet njuha, odlazimo do Indijskog restorana te se siti i napiti vraćamo nazad za Zagreb. Sveukupno 25+km dužinski hoda i 1000+mnv uspona prvi dan, drugi dan smo uživali.
Dragan Skorosavljević
