Dan 1.
Druženje i razgovor tokom planinarenja jedna su od ljepših stavki svakog izleta. Još ljepša stvar je kad se na jednom izletu nađe ekipa iz više planinarskih društava, u konkretnom slučaju – njih pet. Izlet je organiziran od strane HPD-a Sisak, a njima su se pridružili HPD Zrin iz Petrinje, PD Djed iz Hrvatske Kostajnice, PD Zmajevec iz Novske, te naravno, PDS-a Velebit (nas četvorica).
Subota je, 24.06., toplinski val koji nas prži zadnjih dana tek je u formiranju. U 6 ujutro nalazimo se u Zagrebu i punimo prtljažnik ruksacima. Prtljažnik je sretan. Na benzinskoj pumpi prije slovenske granice nalazimo se s članovima ostalih društava i formirano krećemo prema odredištu – Planini Blato. Formacija je trajala čak do granice. Slovenija ima jako lijepo riješen sustav ulaska u nacionalni park; kod njih nema plaćanja ulaznice. Umjesto toga usred šume te dočeka neizbježna rampa za parking. Dobro odigrano, susjedi.
Nalazimo se na parkingu kod Planine Blato i krećemo prema Dolini Semerih Jezer. Grupice ljudi se prirodno formiraju na prvoj račvi prema blažoj i strmijoj stazi. Dolazimo do Koče na Planini pri Jezeru. Pauzica pa uspon pored sirane gdje nas čeka uobičajen prizor slovenskih planina – krave na paši.
Uspon po kamenju, oprezan korak. Drveća mijenja nisko raslinje. Unutarnji sat planinara kreće ti govoriti da već dovoljno dugo hodaš da te staza nagradi nekim pogledom. Unutarnji sat ne iznevjerava. Ispred nas na prvi pogled više nema staze, jer staza je odlučila strmoglaviti se padinom kao vodopad.
Pogled. Udah. “Uvau!”. “Bome.”.
Dolina Sedmerih Jezer uistinu jest dolina, unutar planine, no ipak dolina. Sajle i klinovi odjednom postaju jako dobri prijatelji. Dolazak do Koče pri Triglavskih jezerih uz pauzu pored Dvojnog Jezera. Ručak s pogledom. Prijava u dom (doslovno organizirano kao prijava u hotel, pohvale!). Ostavljamo višak stvari u sobama i lagano krećemo prema Zasavskoj koči na Prehodavcih.
Putem prolazimo pored 5 jezerca (Močivec, Jezero v Ledvicah, Zeleno jezero, Jezero pod Vršaki, Rjavo jezero) dok s desne strane držimo stijene koje formiraju Tičaricu, Zelnaricu i Poprovec. Osim brojanja jezera, putem brojimo oklade.
„Dam se kladit da je ovo tamo snijeg.“ „E to je sipar“ „E daš mi 100 kuna ak je to snijeg“. Bio je snijeg. „Kaj mislite kak furaju hranu i cugu tu do doma?“ „Helikopter“ „Ma kakav helikopter, na leđima, kak drugačije.“ „Helikopter.“ „Ma ima neka prilazna cesta sigurno, prikazuje karta neki put.“ „Helikopter.“ Prepirku o helikopteru odjednom prekida micanje životinje između obližnjeg kamenja. „Jel vidite?“ „Kaj je to?“ „Gle kak velki rep ima! Jel to svizac?“ „Frende to je dabar.“ „E ajmo se kladit da je to svizac!“ Dolazimo do planinarskog doma. “E ko je vuko material za ovo tu, pa ovo je predivno!”
Ne znam tko je teglio materijal za izgradnju na leđima ni tko je izgradio ovaj dom, no hvala vam. Popiti kavu na 2060 mnv s o ovakvim pogledim, stvarno, bio je gušt.
Nakon kavice i energetskih tablica krećemo natrag. Na samom startu susrećemo zlatoroga! Krećemo se dalje i opet srećemo našeg krznenog prijatelja. „Svizac.“ „Dabar.“ Prepirku prekida zvuk helipkotera. „Jesam vam rekao da je helikopter!“ „Ma to je od GSS-a, nemoj biti lud.“. Hodamo dalje, prolazimo kotlinu, dolazimo natrag do doma. Naručujemo večeru. Ljubazno osoblje kreće voditi razgovor s nama i na polomljenom zajedničkom jeziku kreće zanimljiv dijalog. Naredne riječi pišem iz sjećanja, varijacije garantirane:
„Kam ste šli?“ „Do Zasavke koče“ „Je, je. Preodavcih. Kako je bilo?“ „Super, predivan je pogled. Jedno pitanje: kak transportirate hranu i sve tu gore?“ Bio je helikopter.
„Vidli smo putem onoga, ne znam kak ga zovete, mi velimo svizac.“ Bio je svizac.
„Kaj pa jede tu?“ „Listje i granje.“
A mi smo večerali jela na žlicu, ričet, grah i ostale izvedenice. Druženje, upoznavanje hrpetine novih ljudi. Odlazak u sobe. Dijeljenje sobe s 12 nepoznatih ljudi. Nebitno. Leđa dotiču krevet i oči se sklapaju.
Dan 2.
Nedjelja. Iz sna me budi škakljanje po stopalu. Odlazak u prizemlje i doručak na osvježavajućih 12 °C. Siromašan doručak visoke cijene, ako smijem dodati. Brzinsko pakiranje i ostavljanje viška stvari u domu koje ćemo skupiti kasnije. Slijedi uspon na Malu i Veliku Tičaricu. Vraćamo se istom onom stazom koju krase sajle i klinovi. Nakon nje skrećemo lijevo i uz osrednji uspon penjemo se na Tičaricu, onu malu. Prizor s nje daje potpuno drugačiji pogled na to kuda smo dan prije hodali i gdje smo spavali. Najbolje je da to vidite na slikama.
Spust i, za one odvažnije, uspon na Veliku Tičaricu. Staza do tamo ne postoji. Malo penjanja uz grabljenje za kamenje, nisko raslinje i sve čega smo se mogli dočepati. Ponovo nakratko ostajemo bez daha. Planinarski dom iz ovog kuta doimao se kao mala baraka pored dvije bare. Preko puta naziremo ostatak ekipe koji odmara mozak na prethodnom vrhu. Mahanje. Guštanje.
Spust istim onim klinovima, ponovo, da, nažalost nemoguća kružna ruta. Kupimo stvari, punimo boce vodom i krećemo prema parkiralištu. Put nas vodi naglim spustom kroz borovu šumu. Kamenje. Kamenje na putu. U točki gdje je odavno otopljeni ledenjak napravio najveću brazdu nalazimo Črno jezero. Ovdje koristimo priliku za baciti nešto u usta. Izležavanje na kamenju. Umivanje vodom iz jezera. Svatko je sebi našao neku zanimaciju.
Nastavljamo put koji se sad pretvara u uspun. Ponovo kamenje. E da, i debla. Originalne staze sada variraju lijevo desno izdefinirane mjestom pada drveta. Prolazak kroz teren gdje ima užasno puno raslinja nalik paprati. Tropska atmosfera. Nakon izlaska iz đungle dolazimo do Bregarjevog zavetišča na Planini Viševnik. Pauza za malinovac i spust do već spomenute Koče na Planini pri Jezeru. Ovdje jedemo veći obrok i naš izlet bliži se kraju. Varijacijom na rutu krećemo prema parkingu.
Pozdravljanje s ekipom i sjedanje u auto. Spust do one naplatne rampe. Otvoreni prozori odjednom nisu dovoljni. Palimo klimu i lagano krećemo putem Zagreba. Shvaćamo da bismo mogli stati i popiti kavu na benzinskoj. Pričamo o tome kako je čudno koliko je vruće. Navikli na planinski zrak parkiramo auto, otvaramo vrata i odjedom – šok. U 2 dana toplinski val poharao je naše područje. Termometar pokazuje 39 °C. Uz negodovanje pijemo kavu i dolazimo do zaključka da je ljeto najbolje provesti negdje u planini. Tamo se lakše diše. Nadam se da će nam to biti motivacija da čim prije organiziramo neki izlet na sličnu lokaciju.
Do čitanja,
Mihael
