Već tradicionalno u lipnju usljedio je poziv velebitašicama i velebitašima za kampiranje divnom otoku Lošinju u uvali Desine. Ovaj put odazvalo se 8 velikih velebitaša, jedna mala velebitašica i mama velebitašica sa bebom u trbuhu.
U kamp Desine III sakupili smo se sa svih strana lijepe naše: Kristijan je došao sa Krka, Stanko je već bio na Lošinju, obitelj Lerota stigla je iz Zagreba, kao i Taida, Petar i Danijela i mi domaćini iz Kutine. Naša mala oaza, počela se puniti sa šatorima, svih boja i veličina, kao i smjehom i grajom. Jedino što nismo imali je tekuće voda i struja, ali za nas planinare to je bio najmanji problem. Vodu za piće donijeli smo iz sela Ćunski udaljen 4m od kampa, dok se voda za„perilicu suđa“ i wc nosila se sa plaže udaljene 130m. Vrlo brzo smo se dogovorili oko kuhanja, nošenja vode i mogli smo se prepustiti čarima robinzonskog turizma. Naše drage goste upozorili smo da se čudesna plava vrata prema plaži, moraju zatvarati radi nedajbože mogućeg propuha. Tekuća faza je još uvijek bila prihvatljive temperature, pa nismo čekali da se zagrije i fešta je lagano krenula. Marko je bio zadužen za roštilj. Do dugo u noć vodili su se „važni razgovori“, a čulo se je i poneko hrkanje jer nije bilo zvučne izolacije.
Slijedeći dan uz jutarnju kavicu pao je dogovor da idemo posjetiti susjednu uvalu Studenčić, koja se ponosi prirodnom šljunčanom plažom. Cijelim putem do tamo pratila sam pogledom transverzalu Ćunski – Televrin - Osor, koju smo planirali sutradan preći. Umorni i žedni, morali smo sjesti u hladovinu kod naših prijatelja, koji imaju solare, pa tako i prihvatljive hladne napitke. Ostatak ekipe: Taida, Petar i Danijela priključili su se popodne na piću dobrodošlice - liker od divlje kadulje ubrane na vrhu Sv. Mikula. Opet je pao roštilj, ali ovu večer smo ranije pošli spavati jer je plan bio ustajanje u 04.30, da se na planinarenje krene ranije. Lagano buđenje, razvlačenje i krenuli smo ipak oko 06h. Čekao nas je teški teren, kamenjar i neumoljivo sunce, koje je vrebalo od samog jutra. Put kreće iz sela Ćunski i nakon pola sata strmog uspona dolaziš na mjesto Polanža, sa kapelicom Gospe Lurdske. Već tada nam je bilo jasno da neće biti lako, ali pogled koji se pruža ispred tebe prema otocima Susku, Unijama, Malim i Velim Srakanama sa jedne i Velebitu sa druge strane daje ti polet da ideš dalje. Transverzala ide po hrbtu lijevo – desno prema prevoju Počivalice, odakle kreće završni srmi uspon prema Sv. Nikoli, ili u narodu nazvanom Sv. Mikula (557 m n.v.) Taj vrh nije najveći ali sa njega se pruža najljepši pogled. Ponosni na sebe zaboravljamo sate hodanja do tog bisera hrvatskih planina. Za 30 minuta smo na najvišem vrhu Televrina (588 m n.v.). Taj dan smo bili na planini cca 11,5h, hodali 9h, a prešli samo 22km. Ti podaci govore sami za sebe o zahtjevnosti staze. Već drugi put u životu, preko ljeta, hodam ovu transverzalu, i ponovno sama sebi govorim nikad više. Ipak, znam da ću opet slijedeće godine sa nekim novim velebitašima krenuti na put. Sa vrha imamo izbor, direktno se spustiti u Osor ili 2h dulje preko doma Sv. Gaudert, gdje nas čeka hladna pivica. Izbor uopće nije bio upitan, tako da jednostavno nastavljamo hodati. Na toj vrućini pivica je u trenu isparila i nama nije preostalo nego se spustiti jedan sat hoda do Osora. Osvježeni u moru tražimo prijevoz prema Ćunskom. Uspjevamo zaskočiti osebujnu gđu. Biserku, koja uopće nije nama stala na ugibalištu, već da telefornira suprugu. Naravno, uvjeravamo je da nas šestoro stane u auto, a Stankeca bacamo u prtljažnik. Uz smjeh stigli smo na vrijeme u lokalni restoran „Dvije palme“, gdje nas čekaju Marko sa familijom i Danijela. Vlasnik Marinko napravio je slasni gulaš od divljači. Zasluženo smo uživali, nakon toliko kilometara u nogama.
Slijedećeg jutra Taida je primjetila da bi trebalo neki kamen prebaciti sa točke A u točku B, pa su velebitaši prionili na posao. To je bila priprema za temelje buduće kamene kućice sa kaminom. Tek tada uz pomoć prijatelja, postaje mi jasno zašto je meni samoj trebalo 3 godine da završim jedan suhozid. Moj Godišnji Odmor sveo bi se na Goli Otok i premetanje kamena. Srećom, za razliku od zarobljenika, ovo sam radila dobrovoljno. Čak smo uspjeli presadili jednu maslinu, koja će biti buduća članica PDS „Velebita“. Nakon doručka uslijedio je škraping do Bijele plaže sa druge strane otoka preko uvale Liski. Tirkizno more, koncentrični krugovi pijeska, zadivili su ekipu. To večer, priredila sam još jedno iznenađenje, posjeta vidikovcu „Providenca“ uz najljepši zalazak sunca na tom otoku vitalnosti. Pogled puca na cijeli grad i otok, a na samom obzoru ponosni vrh Osorčice. Nakon pića, spustili smo se u grad Mali Lošinj i slasno večerali. Slijedio je još jedan specijalitet otoka, sladoled od skute i smokve. Siti i umorni vratili smo se u kamp i uz svjetlost svijeća još se malo podružili.
Prva ekipa nas je napustila, meni i mom Srećku bilo je tužno i pusto u našem kampu. Međutim nije bilo vremena za opuštanje, čekalo nas je slijedeća dva dana gradnja temelja. Uz pomoć dragih prijatelja Mišela i Josipa uspjeli smo sagraditi temelje buduće kamene kučiće.
I kao šlag na torti, stigoše nam zadnji velebitaši Filip i Maria. Odlučili smo ovaj put „ne forsirati reku“ i malo se opustiti u šetnji do Bijele plaže, posjeta vidikovcu i kupanje u uvali Studenčić. To popodne čak je padala i kiša, tako da se pojavila i duga i naš Filip je imao potpuni ugođaj za fotkanje. Uspjeli su posjetiti i Muzej Apoksiomen u Malom Lošinju, kojeg svima toplo preporučam. Na Filipovu incijativu, napravljene su kamene stepenica prema plažici. Tako nam je dokazao da se zagorci dobro snalaze i u kamenu i da su „mnogo vredni“ ljudi.
Novim Filipovim stepenicama, spustili smo se na našu malu plažicu da se okupamo i pozdravimo sa morem, do skorog dolaska u kolovozu.
Prema reakcijama velebitaša, bilo je to lijepo i sadržajno druženje. Nadam se da se vidimo opet u našem malom raju Desine III.
Tonća Ćaleta Prolić
