Na poziv našeg dragog prijatelja Davora, zvanog „Brko“, na proslavu 100 godina PD Svilaje i svečanog otvorenja planinarskog doma „Orlove stine“, vesela ekipa krenula je na put. Maria španjolka, moja malenkost sa Filipom na čelu, probijali smo se kroz zagrebačku gužvu u petak popodne. Malo smo kasnije krenuli, ali uz našu mantru #no te preocupes (nemoj da nam netko pokvari dan – slobodan prevod op.a.) i uz španjolsku glazbu kilometri su samo letjeli.
Negdje oko 22 sata stigli smo preko sela Zelova do doma, ispred kojeg su planinari sjedili oko vatre i gledali ispod zvijezda na velikom platnu film. Okolo su bili postavljeni šatori. Naši prijatelji Brko i Nina su nas dočekali, počastili i mi smo također uživali u filmu. Tema je bila ludi podvig nošenja klavira u malo selo u srcu Himalaye. Sretna i iskrena lica nepalaca i njihov širok osmjeh kada je klavir prvi put zasvirao, podsjetio me je i na moja putovanja u Nepal. Nigdje, kao tamo, nisam više osjetila toplinu ljudskog osmijeha. Nakon filma uz veliku logorsku vatru, naš Brko je na bendžu pratio jednu djevojku na gitari. Njezin divan glas opravdao je da smo baš na ovom mjestu trebali biti, tako daleko od vreve života. Takvi intimni trenutci u srcu planine nemaju cijenu. Nakon toga planinar Bruno je preuzeo gitaru i uslijedili su poznati hitovi. Lagana kišica nas je pokušala otjerati, ali smo ipak nastavili „a cappella“ dalmatinske pjesme. U mraku nismo ni znali tko sjedi do nas, ali glasovi su se posložili, pjesma je samo tekla i spajala nas.
Jutro je svanulo, a u prizemlju se čuo žamor. Vrijedne domaćice i članice PD „Svilaja“ slagale su doručak i kolače. Bilo ih je kao da je svadba, a zapravo je i bio veliki događaj: 100 godina planinarskog društva. Popili smo kavicu i odlučili se za kružnu turu preko Badnja na vrh Svilaje (1508 m n.v.). Putem smo susretali vesele planinare. Sa vrha nam se otvorio pogled na Peručko jezero, vrhove Dinare, Troglava i Kamešnice. Filip je neumorno fotkao, a suri kamen i pokoje stablo, bila su divna kulisa. Požurili smo nazad jer nam se iz doma „smiješio“ pravi vojnički grah, kao poklon za uspješan uspon. Brko nas je pozvao na kupanje na Peručko jezero. Bilo je nestvarno u samo 3 sata razlike uživati u kupanju sa pogledom na obronke i vrh Svilaje. Nismo se dugo zadržali na jezeru jer smo htjeli biti podrška našem Brki kod dodjele diploma na planinarskoj školi, koju je on vodio. Bilo je jako emotivno vidjeti sve te mlade ljude, buduće planinare, koji će pomladiti planinarsko društvo. Ceremoniju je upotpunila pjesma prijatelja iz klape „Sinj“. Divni glasovi širili su se livadom ispred doma.
Bližio se sumrak i Filip nas je podsjetio da moramo otići na zalazak sunca na „Orlove Stine“, klifove koji se strmo spuštaju prema Peručkom jezeru. Nismo baš mogli vidjeti zalazak sunca, ali smo zato vidjeli crveni odsjaj na ponosnoj Dinari. Zastali smo na klupici ispod mladih hrastova i lagano krenuli put stijena. Tu smo zatekli Nenu, koji se baš krenuo vraćati u dom. Riječ po riječ, odlučio je ostati sa nama jer smo mi imali lampe. Našla se tu i jedna jabuka i keksići za podijeliti. Ostali smo do izlaska mjeseca i zvijezda i pjevušili pjesme. Neno je došao sa nama u dom i kao zahvalu uzeo gitaru i odsvirao 10-tak pjesmi Pink Floyda točno u notu. Čak je izmamio suze jednom iskusnom rokeru iz PD „Svilaje“, kao i nama. Tu je bio naš stari znanac Bruno, te su se izmjenjivali na gitari do dugo u noć. Eto, to je tako na planini, slučajan susret i rađaju se nova poznanstva i „sastaju se nove klape“, kako pjesma kaže.
Odlučili smo u nedjeljno jutro rano krenuti. Popili smo kavu sa dragim domaćinima i uz riječi zahvale i nade da ćemo se opet vratiti, zaputili se prema čarobnom izvoru Cetine, dubokom 115m. Pogled na izvor te ostavlja bez daha, a temperatura vode ti odsjeca noge. Neki veseli bikeri otvorili su sezonu kupanja, tako da se naša hrabra Maria odvažila probati. Čak je imala i masku da roni na 8°C, koja hrabrost. Ja, ne bih bila ja, da nisam skočila u vodu, nikad nisam prije imala hrabrosti za to, vrijedi probati. Filip, koji sigurno ne bi podnio naše hvalospjeve na putu nazad, morao je, htio ne htio, također probati. On je isto bio „klasa optimist“, pa je čak preplivao par puta sa lijeve na desnu stranu. Posjetili smo i staroromaničku crkvu Sv. Spasa iz 9. st. sa grobljem i Pločasti most napravljen od ostataka stećaka u blizini izvora. Put nas je dalje vodio prema Kninu, gdje se na ulazu u grad nalazi zanimljivi slap Krčić. Kao kruna izleta popeli smo se na kninsku tvrđavu, gdje ponosno vijori hrvatski stijeg. Uz pogled na Knin i Dinaru, Maria nas je počastila slasnim ručkom.
Ovaj izlet nas je tako povezao i složili smo se da je ovo „početak jednog divnog prijateljstva“, kao što H. Bogart kaže u fimu „Casablanca“. Pale su već neke ideje za izlete, a kao kruna nas čeka Camino 2024. Do tada moramo marljivo planinariti i sakupljati snagu i kondiciju.
Samo polako i #no te preocupes, uživajmo u planinama jer nitko nam neće i ne može ovaj dan pokvarit'….
Tonća Ćaleta Prolić
