31.7.2022.
Uz lošu subotnju prognozu i mali odaziv na ostale izlete u četvrtak se formira grupa za planinarenje na plahu životinju. Loše subotnje vrijeme je automatski pratio i loš odaziv pa je komfor auta ugostio troje u ovoj jednodnevnoj nedjeljnoj avanturi.
Po dolasku u Sloveniju zatekla nas je zavjesa magle koja baš nije djelovala obećavajuće ali do dolaska u podnožje planine sve je izgledalo puno preglednije.
Uz pola nacionalne populacije zaputili smo se prema gore oko 9 sati. Naravno, domaći su brzo šmugnuli pa su nam se rugali dok su pili kavu u jednom od ljepših domova koje sam vidio u zadnje vrijeme. Dom je izvana uređen tako da čovjek i ne požali na kraju dana što se tako rano probudio, toliko daleko vozio i na kraju se morao i prošetati na 1600 metara visine. Ograda uz dom je bila obasuta cvijećem, a pogled su krasili daleki vrhovi, pokoja kravica, magarac i konji. Djeca su bila skroz okupirana životinjama, toboganom i penjalicom baš kao da nisu maloprije sat i pol hodali do tamo. Za one malo manje ispunjene dječjim duhom, a malo više umorom dom je nudio svakakve poslastice od kojih su najbolje izgledale štrukle. Obećali smo se time nagraditi po završetku našeg pohoda pa smo za sada stali na šalicu nečeg tekućeg i pokoju sliku. Vrijeme je bilo sjajno, temperatura je bila ugodna, ne onako ubitačna kao u Zagrebu, ali se ipak osjetio znoj, možda moj znoj ima manje veze s temperaturom, a više s kondicijom. U jednom trenutku je zapuhao jak vjetar koji je pomogao u pijenju kave jer je pola sadržaja prolio. Brzo smo umakli s mjesta nesreće da se ta nezgodacija ne bi ponovila.
Kako smo izašli iz područja doma morali smo obići sve konje i mukalice; velika sreća za gradsku djecu i kolutanje očiju ovih dotepenaca.
E sad je tek uspon započeo, put više nije šumski nego onako: za krepati. Prirodnog hlada nije bilo, cijela planina je bila okupana suncem, a jedini zaklon bi nudili oblaci koji bi pružili nešto sjene. Njih je vjetar brzo nosio pa su nam stigli u prolazu samo mahnuti, a ne nas i rashladiti. S jezicima do poda nekako smo se dovukli do vrha, a tamo su nas dočekali svi oni Slovenci što su s nama krenuli na ovaj pohod. Kako smo načeli našu klopu tako je došla ovca pogledati što imamo, uz dugu borbu uspjeli smo ju odvratiti od naše hrane pa je otišla pogledati kakvu gastro ponudu drugi nude. Ubrzo su joj se pridružile prijateljice koje su bile zadovoljne s travom koja je tamo rasla pa nas nisu došle moliti za delikatese. Jednom psu baš nisu sjele, svojim lavežom im je rekao sve što ih ide. Zanimljiv je to bio prizor, da se ova naša ovca htjela zasladiti stvarno ga je mogla slistiti u kojem zalogaju s obzirom na njegove dimenzije. Kad smo se dovoljno odmorili, nahranili i poslikali ovce odlučili smo po grebenu otići vidjeti još koji vrh u nizu. S Velikog vrha smo otišli među zadnjima, nekako već očekivano. Na našem putu odjednom se ćula velika buka koju je stvarao minijaturni helikopter, djelovalo je kao da zvuk odzvanja od svih planina. Lijep prizor ali vjerojatno nagovještava nešto lose.
Kad smo odlučili da je dosta hodanja po grebenu spustili smo se nazad u šumske predjele i zaokružili put do doma gdje smo stali na obećanu slasticu. Ponovno smo među zadnjima napustili planinu i parking.
Bilo je lijepo.
Marin Jovanović
