Camino Krk

16.-24.12.2021.

Dobra vecer,
pisem ovo nakon dosta mjeseci kako bih bio siguran da su efekti stokholmskog sindroma dosegli svoj vrhunac pa da vam prenesem iskustvo svoje avanture u maksimalnom pozitivnom svjetlu i ne zgadim vam planinarenje do krajnjih granica. Mislim da je prosla recenica bila izvrsna izlika za svoju ljenost pa cu preci na izvjestaj u iducoj.

Priprema

Kao friski ravnopravni clan velebita odlucio sam napraviti izlet po svim uputama koje sam naucio u skolici koju sam zavrsio mjesec dana ranije. Ova recenica je bila laz, ostatak nece biti.

Vec neko vrijeme mi se motala po glavi ideja da odradim Camino Krk, rekli su mi da je to neko hodanje. Razmisljao sam si kako znam hodati pa da valjda to mogu. Onda su mi rekli da se hoda otprilike 150 kilometara. He he, tu nisam razmisljao. Ideja mi se svidjela, mojoj mami bas i nije. Kasnije sam shvatio da mozda nekad ipak treba slusati mamu.
Prijatelju sam spomenuo ideju pa smo odlucili da je idealno vrijeme za otici, ono, sad. Tako smo i napravili.
Oprema koja nam je nedostajala za nase all-inclusive putovanje smo posudili, nekakvu nazovi-hranu smo kupili i osjecali se dovoljno spremni da krenemo. Za sve informacije o putovanju sam mislio da su mi dovoljni norvezani i teta iz turisticke zajednice. Nakon sta me je uvjerila da nema divljih svinja ili veprova sam kupio karte za bus.

Dan prvi, 22 km, 16.12.2021

U nekom popodnevnom satu su dva krkana stigla u Krk na otoku Krk. Teta s kojom sam pricao telefonom iz turistickog centra mi je ostavila dvije knjizice u kojima bi trebali lupat pecate na nasoj avanturi kako bi dokazali da smo zapravo nesto i odhodali, ko da smrad ispod pazuha nije dosta za to. Pecata je 27 komada, navodno ih je par ukradeno.

Mrakaca nas je uhvatila cim smo dosli jer su takvi ti zimski dani, odlucili smo taj prvi dan malo protegnuti noge kao pripremu za naredne dane.

Nakon malo hodanja stigli smo do prve tocke gdje smo udarili i prvi pecat. To je bio onaj pravi pecat, automacki, ne ono cudo sto se uzida u stijenu pa se umrljas sav tintom. Kolko sam bio ocaran time ni ne cudi me kako su neki ukradeni.

Avanturu smo nastavili uz nekakvu slabo prometnu cestu na kojoj je kontakt s nama ostvario jedan njemac koji proizvodi nozeve, krasnog li nacina za zapocet razgovor u kasnim nocnim satima, zelio je da mu kazemo gdje moze spavati. Odlucio sam da ne zelim s njim spavati pa sam ga uputio u suprotnom smjeru od sebe u toj nadi.

Nakon par cesta, kojeg grada i sela dosli smo na nekakvu sumsku cestu duljine par stotina metara koju smo trebali proc kako bi dosli do crkve na obali uz koju smo odlucili spavati. Na putu do tamo sam na metar od sebe iza tankog suhozida zacuo oink-oink, u tom trenutku sam shvatio da ipak nije tesko obaviti veliku nuzdu u sumi; bar onu figurativnu. Brzim koracima smo se vratili u selo iz kojeg smo dosli prestavljeni od te zivine. Teta iz turistickog ureda mi vise nije bila najbolji prijatelj. Pronasli smo alternativni put do nase crkve kojim bi napravili obuhvat od par kilometara, ali sto je to u usporedbi s tako napasnom zivotinjom. Odlucili smo poci tim drugim putem na kojem nas je nakon koje minute docekala jos jedna divlja svinja. Ona je tako milim okicama gledala u nas i ja u nju. Ona jedna, a mi sami. Ponovno sam pobjegao kao da me voda nosi. Utaborili smo se u zidanoj autobusnoj stanici otvorenog ulaza. Zabarikadirali smo ulaz klupom i poceli razmisljati sto dalje. Zivotinjice nam prave drustvo u selu, racunam da bi ih moglo biti i po sumi kroz koju trebamo neizbjezno proci, a to mi se bas i ne svida po mraku. S vremenom smo shvatili da bas i nismo sigurni sto napraviti pa smo od muke zaspali na toj stanici. Ponekad treba slusati mamu.

Dan drugi, 39 km, 17.12.2021

Ujutro smo smislili izvrsnu taktiku; ako je ruta kruzna, a zivotinje smo sreli ovdje, hajdemo otici od kud smo krenuli i zaokruziti na drugu stranu. Tako cemo proci cijeli krug, a psiholoski ce nam biti lakse. S tom idejom ulazimo u bus za Krk i od tamo nastavljamo u kontra smjeru. Ispada da je bilo prikladno provesti noc na autobusnoj stanici, trebalo ga je samo sest sati cekati, dobro sam ja to isplanirao.

Put smo nastavili od Krka prema Punatu, krasne li uvale koja je nakicena jedrilicama. U marini smo se zasladili okusima talijanskih sladoleda, sjajnog pokazatelja ciji su brodici parkirani u marini. Nakon toga bilo je za otici do Baske, jednog od ljepsih mjesta na otoku. Nakon par uzbrdica, 30ak kilometara i malo suza stigli smo u mjesto. Trebali smo skupiti pecat na nekoj crkvi koja je bila krivo ucrtana u karti, lokalni mjestanin nas je uputio na pravi put. U razgovoru s njim saznajemo da mu je zamrzivac pun divljih svinja, da su prosli tjedan ubili medvjeda, a da im nocu pjevaju cagljevi. Staza je zamisljena kao hodocasnicki pohod, pecati se skupljaju uz crkve, samostane i slicno. Nisu uopce lose to zamislili, onaj koji ne vjeruje, nakon ovakvih susreta sa zivotinjama i prica o njima krene vjerovati. Nema onoga koji je zavrsio rutu bez da vjeruje.
Crkvu smo nekako pronasli, ali hrabrost da hodamo dalje po mraku i nalazimo mjesto za spavanje bas i ne. Tu noc je bilo posteno hladno, obukli smo sve na sebe pa cak i zastitne maske protiv korone i bure. U gradu smo se pocastili cajem za kraj uspjesnog dana, to mi je bio najbolji caj koji sam pio, zaspali smo u kaficu, teta nas je tjerala oko 12, valjda je do tada skupljala hrabrost jer smo smrdili. Nakon toga nismo otisli spavati na plazu.

Dan treci, 28, 18.12.2021

Ima nesto magicno u tome da se probudite par metara od mora koje se prostire u beskonacnost, ali ja to ne bih znao. Put smo nastavili prema mjesecev platou, pravoj atrakciji ovog putovanja. Na putu do njega smo se proverali po sumskom putu na kojem smo imali par predivnih pogleda na uvalu, prizor zbog kojeg mozda nebi bilo lose spavati medu divljim svinjama kako bi se mogli diviti toj ljepoti do dugo u noc.
Nakon malo vremena dosegli smo pocetak staze "do mjeseca i nazad". Nazad nisam imao zelju ici, jedva prohodam u jednu stranu. Prizor je bio poprilicno zanimljiv, vrlo monokromatski. Bijelo kamenje je dominiralo, s kojom travkom ujednaceno bljedunjave boje, slicno onom paskom fenomenu. Put nam je bio prirodno nametnum suhozidom pa bas i nismo primjecivali da se ponegdje gubi signal na mobitelu. Malo nas je upalasila poneka iskrivljena ograda kojom se branila stoka od zlocestih zivotinja, ali put smo nastavili ohrabrujuci se pjesmicama.
U vecernje sate stigli smo u Vrbnik gdje smo pronasli izuzetno raskosan izbor vina i zive muzike. Podigli smo moral i case.
Spavanac opet nismo odradili na plazi.

Dan cetvrti, 47, 19.12.2021

Jeste li se kad probudili na metar od mora u rano jutro dok nema nikoga na plazi, cak nema ni onih rucnika kojima turisti zauzimaju mjesta? Ni ja.
Danas smo ambiciozno odlucili prosetati do mosta, na putu je spilja Biserujka koja nazalost u ovo doba godine nije otvorena, ali pecat je pecat (a gde je pecat?). Zanimljivo je bilo kako ista nije radilo posto je bila nedjelja, srecom bili smo dobro obskrbljeni, zeludac se nije toga dana zalio, za razliku od leda i nogu. Na nasem putu u susret nam je prosao auto sa zavezane dvije divlje svinje na haubi, kliktali smo od ushicenja, dvije manje koje me mogu pojesti. Putem smo prosli pored aerodroma, ali nije bilo avioncica, to me malo razalostilo. Pogledavsi na internet ustanovio sam da opcenito nema bas nesto prometa tamo pa mi je bilo lakse. Zanimljivo je kako nisam imao dojam da je na otoku puno prometa, ali kako smo se priblizavali mostu tako je frenkvencija prolaska vozila postajala veca. Vecer smo docekali u Omisalju gdje smo odlucili zavrsiti dan.

Dan peti, 24, 20.12.2021

Nakon izvrsnog dorucka, koji se ne razlikuje od ona prethodna tri odlucili smo nastaviti put, ali prijatelju su zuljevi postali neizdrivi pa smo skratili put. Bitnije je zdravlje od zigova, to je valjda neka pouka ove price, da djelimo to misljenje okrenuli bi se za Zagreb na prvi zvuk one divlje svinje. Dogovorili smo se da ja odsecem jos koji kilometar pa da se nademo u Krku gdje cemo ponovno autobusom za Zagreb.
Putem sam sreo jelene, puno privlacnije zivotinje od onih roktavih.
Papire pune zigova smo predali u Krku i dobili potvrdu da smo nenormalni. Koliko smo smrdili mislim da ni nisam trebao zigovima dokazivati koliko sam prehodao, bar smo imali puno prostora u autobusu pri povratku.

Svi ljudi koje smo sreli po putu su bili vrlo ljubazni, zivotinje bas i ne. Ovime ispada da njemac ne spada pod ljude. Gastro aspekt izleta se sastojao od zobene kase, gotovih juha iz vrecica i bezukusnih plocica. Ovaj trening u kombinaciji s dobro balansiranom dijetom je rezultirao u gubitku od 5 kilograma i dobitku beskrajno puno divnih sjecanja na ovaj mali otok.
Priroda je bila prekrasna, steta sto se nismo kupali.
Bilo nam je lijepo.

Marin Jovanović