8.-12.8.2022.
„Kreuzeck Höhenweg von West nach Ost“ bio je radni naziv našeg malog poduhvata, što bi se ugrubo prevelo kao „hodanje visokim Kreuzeck gorjem od zapada prema istoku“. Ideja se pojavila na jednom od izleta kao želja za pomicanjem planinarskih dosega prema novim krajolicima i drugim državama. Kroz razgovor usmjerili smo ideje prema sjeveru, a istraživanje internetskog prostranstva odredilo je za cilj ovu prekrasnu stazu. Nekoliko tjedana ranije kontaktirali smo domove i uspješno rezervirali punih sedam mjesta, što se tada činilo malim brojem. No s obzirom na kapacitete domova, koji u prosjeku broje dvadesetak kreveta, naša rezervacija bila je ustvari velika.
Nabavljamo svu potrebnu opremu kako bi naše stvari ostale suhe čitavi put jer je najavljena kiša, sastavljamo popis kako bi podijelili sve potrebne informacije te pokušavamo skupiti ekipu koja bi ovaj netrivijalni put uspješno savladala. Kako je vrijeme godišnjih u punom jeku, skupilo nas se šestero, ali dan/jutro prije trojica članova odustaju zbog raznih zdravstvenih problema. Tako desetkovani, ali puni entuzijazma, upuštamo u do sada najizazovniju planinarsku avanturu.
Dan prvi – divlje maline
Iz Zagreba prema Villachu uputili smo se vlakom, koji je putem postajao sve natrpaniji. Očigledno, u današnje vrijeme ne postoji informatički sustav koji bi provjerio kapacitet vlaka i broj prodanih karata (na zapadu imaju iste probleme). Iako je naš vlak kasnio, uspješno se prebacujemo u putnički vlak, koji nas vodi do Dölsacha kroz zelena polja okružena ogromnim planinama skrivenim u oblacima. Po dolasku u malo pitoreskno selo, osvježava nas blaga ljetna kiša koja ne traje više od nekoliko trenutaka. Praćeni njom, krećemo u potragu za poslijepodnevnom kavom kako bi suzbili umor koji nam se nakupio od cjelokupnog puta i vrlo malo sna prethodne noći. Ondje umjesto kave pronalazimo lokalnu destileriju gdje uživamo u ukusnoj i besplatnoj degustaciji pića. Najavljena kiša nas je u punom obujmu zaobišla, a kasnije su nam oblaci činili odličnu zaštitu od jakog sunca. Unatoč sparini i teškim ruksacima, predivna borova šuma i potočić olakšali su nam prve kilometre. Putem smo zastajkivali i zobali maline koje su bile pravo osvježenje. Uz predivne zelene livade i pogled na susjednu planinu čije vrhove su krasili kišni oblaci, dolazimo do našeg prvog skloništa, Anna-Schutzhaus, prekrasne i uredne drvene kuće u kojoj rade mladi ljudi puni energije i elana. Za večeru dobivamo goveđu juhu s rezancima od palačinki te kuglice sa sirom, špinatom i slaninom – izuzetno ukusnu hranu. Dom ima i tuš koji se nalazi u sklopu skladišta, a koji je odlično osvježenje nakon napornog puta i uspona. Cijena žetona je 3 eura. Inače, to je jedini dom na cijeloj ruti koji ima topli tuš. Sanitarni čvor je izuzetno uredan, dom ima pitku vodu, moguće je napuniti elektroničke uređaje, a u blagovaonici je i ogromna peć na drva. Sve informacije vezane uz smještajne kapacitete, hranu i ostalo, mogu se dobiti isključivo telefonom, a brojevi su na njihovoj mrežnoj stranici. Signal je prilično dobar, stoga nije bilo problema s uspostavom poziva. Cijena smještaja s doručkom i večerom iznosila je 42 eura (uz Alpenverein).
Drugi dan – beskrajno dugačak dan
Nakon što su ostali planinari napustili dom u ranim jutarnjim satima, nakon laganog doručka, odlučili smo se popeti na vrh iznad samog doma, Ederplan, te smo na put krenuli oko 10 sati. Početak staze vodi kroz predivnu borovu šumu, ali nakon toga je slijedio strmi uspon do grebena kojim hodamo većinu vremena. Na pola puta se spuštamo do jezera Wildsee te tada shvaćamo da smo dobrano izvan marke. Svaki spust značio je ponovno penjanje na istu visinu, što je bilo sve napornije kako se bližio kraj dana. Cijelim putem susretali smo ovce koje očito nisu bile previše miroljubive. U jednom trenutku Igor je povikao „pazi leđa“ jer se jedna od njih zaletjela prema Valentini.
Ugledati drvenu kućicu nakon više od 7 sati hodanja, bilo je pravo olakšanje. Do Hugo-Gerbers-Hütte došli smo među zadnjim planinarima, još za dana, a dočekala nas je mlada ekipa koja tamo radi. Hrana u domu bila je vrlo ukusna: zapečeni krumpir sa slaninom i valjušci s makom. Tu nailazimo na dva biologa koji mapiraju bumbare u Austriji i Njemačkoj te u razgovoru saznajemo kako idu u našem smjeru, ali nemaju rezervacije. Kako smo mi desetkovani od samog početka, prepuštamo njima svoj višak mjesta.
Dom je zadržao izgled iz pradavnih vremena. Pitka voda se nabavlja nekoliko metara dalje iz izvora i donosi u spremnicima za vodu, a to je ujedno i mjesto za tuširanje i ostalu higijenu. Kako je tih dana postojao problem sa solarnim panelima, osvjetljenje je prepušteno svijećama i našim čeonim lampama. Jedini WC koji postoji je poljski unutar samog objekta. Mladi ljudi koji brinu za objekt su volonteri te sve to rade u svoje slobodno vrijeme. Tko želi rezervirati noćenje, mora ih nazvati. Signal je ondje lošiji pa je važno biti uporan, ali netko se na kraju uvijek javi. Cijena smještaja s doručkom i večerom iznosila je 37 Eura (uz Alpenverein).
Treći dan – kraj jezera jedna kuća mala
Krećemo iz Hugo Hütte nešto ranije nego prethodni dan (oko 9 sati), nakon doručka koji se sastojao od suhog mesa i odličnih zobenih pahuljica s komadićima ananasa. Prije polaska uspijevamo malo napuniti jedan mobitel kako bi imali barem za pozive u nuždi. Lekcija koju smo naučili taj dan je da je važno imati maleni powerbank za duža putovanja.
Akumulirani umor rezultirao je podužim zagrijavanjem, ali uz lagani korak uživamo u neobičnom kamenitom krajoliku koji se povremeno skriva od nas u magli i oblacima. Nakon sat vremena uživanja nailazimo na tehnički zahtjevnije detalje na koje su nas upozorili večer prije. Sigurnim i opreznim korakom i upregnutom koncentracijom dolazimo do vrha Hochkreuz, vrhunca našeg putovanja (2709m), prateći markacije ocrtane na kamenju. Većinu puta smo zaklonjeni visokim zidom magle, a ponekad i hodamo kroz nju. Na samom vrhu nam ona zaklanja polovinu pogleda, ali iskorištavamo sunčanu stranu i nešto malo elektrona iz baterije mobitela kako bi ovjekovječili svoj uspjeh. S vrha Hochkreuz spuštamo se siparom prema našem idućem skloništu, a posljedice spusta osjećaju naša koljena. Unatoč tomu, očekuje nas nimalo bezazlen uspon. Putem nas očarava 14 ledenjačkih jezera te poštanski sandučić satima daleko od najbližeg poštanskog ureda. S kamenog sedla, prije kraja puta, pogled nam se spušta na planinarski dom Felderhütte i na jezero koje se našlo pokraj njega, ali sam spust traje još četrdesetak minuta, praćen pogledima znatiželjnih krava. S obzirom na potpunu popunjenost, očito je riječ o vrlo popularnom mjestu za planinarenje. Dom ima toplu vodu, ali za kupanje se koristi jezero pored kuće. Iako je zabranjena uporaba sapuna, Igor je iskoristio priliku za osvježenjem. Sanitarni čvor je uredan, na katu su praonice za osnovnu higijenu, gdje se može oprati i veš. Također, postoji mogućnost punjenja elektroničkih uređaja uz pomoć malenog huba s hrpetinom različitih kabela za punjenje. S obzirom na to da smo stigli u dom u ranijim satima nego prijašnjih dana, imali smo više vremena za uživanje u zalasku i druženje na terasi s ostalim planinarima. Dečki su nastavili u istom tonu kao večer prije, s pivama, a Valentina je prešla na čaj, doduše, s rumom. Bruno, stariji gospodin u tipičnoj austrijskoj odjeći, pobrinuo se da nitko nije žedan ni gladan. Kad se stigne u planinarsku kuću, jako je važno zapisati se u knjigu posjeta i navesti podatke kao što su broj mobitela, smjer kretanja i vrijeme polaska. Iako je signal često slab ili ga uopće nema, ljudi koji rade u planinarskim kućama u stalnom su kontaktu i iznimno vode računa o svim planinarima na odlasku i dolasku.
Na večeri smo upoznali mnogo različitih ljudi iz svih dijelova Europe, što roditelja s djecom, što roditelja koji su pobjegli od djece. Večera nam se sastojala od dimljenog mesa i nešto povrća, ali doručak je bio količinski ograničen. Felderhütte ima najveći smještajni kapacitet, ali je zbog velike navale preporuka nazvati mjesec dana unaprijed. Koriste WhatsApp i brzo odgovaraju na poruke. No nemojte da vas to zavara, u domu nećete imati signala. Cijena smještaja s doručkom i večerom iznosila je 36 eura (uz Alpenverein).
Četvrti dan – napokon svisci
Sada nam je dinamika staze već dobro poznata – spust pa uspon s ponekom sajlom, hodanje po hrptu pa sve ispočetka. Čitavim putem slušali smo čudno glasanje u daljini, a napokon dobivamo priliku i vidjeti krivce za to: nekoliko svizaca nam se ukazuje na ogromnom kamenju koji im je činio zaklon u obliku labirinta prolaza. Pokušavamo ih uslikati, ali poprilično bezuspješno. Pred kraj dionice ovog dana dolazimo na dio staze koji je izuzetno opasan, na što ukazuje sajla koja je nekada postojala, ali je, vjerojatno zbog neodržavanosti, iščupana i bačena pored, u rupu. Ovaj dio staze nije za preporuku kad je teren sklizak i vlažan jer je izuzetno strm.
Kako smo gubili na visini, tako je i okoliš ponovno postao pitomiji. Velike kamene stijene i sipar zamijenili su travnati putovi, divlje borovnice i borovi. U zadnjoj kući, Salzkofelhutte, nismo imali baš najljepšu dobrodošlicu, ali s razlogom. Kako smo imali problema sa signalom, dosta kasno smo javili da dolazimo u manjem broju nego što je bilo planirano. To je veliki problem jer je ova ruta vrlo popularna, pa je važno voditi računa o tom ako se dogode promjene u kretanju ili broju ljudi. Kupanje na hladnom izvoru nije bio problem za Valentinu, ali dečki su opet posegnuli za maramicama i flaširanom vodom ugodnije temperature. Hrana je bila isključivo vegetarijanska, ali jako zasitna, pa nismo ostali gladni. Igor i Dragan su navečer zapalili vatru pa smo nazdravili s vinom i uz priče o nekim novim vrhovima, dočekali zadnju noć u planinama.
Salzkofelhütte je vrlo lijep, drven planinarski dom, smješten u borovoj šumi, s urednim sanitarnim čvorom, malenom blagovaonicom s hrpom stolova te jako niskim stropom u spavaćim sobama. Postoji samo jedna dostupna utičnica za struju. Sva pitanja mogu se poslati na njihovu adresu e-pošte i već isti dan dobije se odgovor. Detalje oko smještaja ipak smo potvrdili telefonski. Važno je javiti sve promjene datuma ili broja ljudi, inače mrko gledaju. To vrijedi za sve domove – iznimno cijene kada ih obavijeste. Cijena smještaja s doručkom i večerom bila je 45 eura (uz Alpenverein).
Peti dan – 4 vrganja
Za ovaj smo dan već pred sam izlet imali najavu lošeg vremena s grmljavinom, pa smo večer prije provjeravali prognozu koja se mijenjala iz sata u sat. Ujutro nam nije trebao alarm jer su drvene stepenice škripale pod užurbanim koracima planinara. S obzirom na to da su hodali u kontra smjeru, pred njima je bio put koji smo mi već ponosno prošli. Nakon brzinskog doručka, ponovno spremamo sve stvari u svoje natrpane ruksake, koje, unatoč neznatno manjoj težini, zadnji dan više niti ne osjetimo na leđima. Početak puta je vrlo ravan i zavučen u prekrasnoj borovoj šumi koja nam čini hlad od sunca. U jednom dijelu, blizu omanjeg drvenog naselja, gubimo markaciju jer je šuma koja ju je nekada nosila, posječena. Nailazimo na dvoje mještana koji nas upućuju u pravom smjeru te ubrzo nakon toga slijedi dugo očekivani strmi spust jer je ipak trebalo postići visinu, bolje rečeno, nizinu. Nakon više od dva sata hodanja kroz mirisnu borovu šumu i pokraj ogromnih mravinjaka na koje smo nailazili, radimo kratku pauzu jer nas je najavljena kiša opet zaobišla. To veselje je potrajalo dok nismo izbili na čistinu i ugledali tamne oblake nad susjedna dva brda prema kojima smo išli. Ubrzo nakon toga začuli smo grmljavinu i počeo je puhati hladan vjetar, što nas je natjeralo da ubrzamo korak unatoč bolnim koljenima i jestivim gljivama koje je trebalo pobrati. Opet, nasreću, stižemo do našeg cilja, mjestašca Möllbrücke, bez imalo kiše na sebi. Tamo se presvlačimo u onaj čisti komad robe kojeg smo čuvali za zadnji dan. Kako smo, žureći dolje, došli u zadanoj markaciji i dva sata prije vlaka, odlazimo u lokalni restoran gdje se zasluženo nagrađujemo finim ručkom. Do Villacha dolazimo iz Möllbrückea putničkim vlakom i čekajući brzi vlak za Zagreb, šaljemo razglednice koje smo dobili na Felderhütte. Opet ulazimo u pretrpani internacionalni vlak i upoznajemo dvoje Amerikanaca koji putuju Europom te su na putu za Ljubljanu. Čitavu avanturu zatvaramo na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, od kamo smo i krenuli nekoliko dana ranije, a koji će nas opet rado dočekati za buduća slična putovanja.
Dodatno i važno
Svi domovi u prosjeku imaju dvadeset mjesta, stoga se na ovaj poduhvat treba uputiti u manjoj grupi. Domovi međusobno komuniciraju radiovezom te je jako važno upisati se u knjigu polazaka/dolazaka radi sigurnosti. Većinu vremena ste sami na stazi, vrlo rijetko se dogodi da sretnete ljude iz suprotnog smjera ili pak da vas netko zaobiđe. Svi domovi imaju svoje deke, dovoljno je ponijeti laganu vreću za spavanje. No imaju mini jastuke, pa tko je navikao spavati na većim jastucima, valja ponijeti svoje na napuhavanje. Fizička karta ovog područja je WK 225 Mölltal Kreuzeckgruppe Drautal izdavača freytag&berndt.
URL na digitalnu kartu staze: https://www.outdooractive.com/de/route/fernwanderweg/kreuzeck-gruppe/kreuzeck-hoehenweg-von-west-nach-ost/23882376/#dm=1
Valentina Kecerin, Igor Stuparević i Dragan Skorosavljević
