29.-31.7.2022.
Koliko puta smo (…ljubili stranca, 'ah ne to, greška…) prolazili preko vijadukta Kamačnik na auto-cesti Zagreb – Rijeka, i pomislili na kanjon Kamačnika i njegove skrivene ljepote. Mene, svaki put kad prođem tim putem, podsjeti na davnu želju da prehodam put Kamačnik – Klek. Uvijek isti izazovi, s kim da to napravim, kako da rješimo problem transporta, gdje da ostavimo automobile, tko će doći po nas na totalno drugoj ogulinskoj strani…Ovo ljeta shvatila sam da su to sve minorne stvari, ako stvarno nešto želiš, postoji način. Poslala sam uredno najavu na PDS Velebit, sa temeljito razrađenim planom puta, ali nitko mi se nije javio, samo moja prijateljica Taida, kojoj kao i meni nije strano krenuti u avanturu, zvanu Hrvatske željeznice. Za ostale, Jadransko more i hladovina bila je također odlična opcija.
Umorni od cijelog tjedna i rada, stigli smo na Glavni kolodovr i ukrcali se na vlak Zagreb – Vrbovsko. Uživali smo u divnim krajolicima, a vlak je, na naše čuđenje čak u par navrata dosegao brzinu 120 km/h. Ja, koja se dugo nisam vozila tim novim vlakovima, bila sam u totalnom pozitivnom šoku. HŽ je ipak naš stari drug. PDS Velebit ima tajnu vezu iz prošlih vremena, kada se na svaki izlet kretalo vlakom sa Glavnog kolodovra. Nakon otprilike dva sata ugledali smo „uspavanog diva“ - Klek, kolijevku hrvatskog planinarenja i alpinizma. Iskočili smo iz vlaka i odmah krenuli put kanjona Kamačnik, sa kompletnom opremom. Budući da je bilo iza 18h, ulaznicu od 25 kn nismo morali kupiti.
Za nekih 40' stigli smo do izvora Kamačnik. Put vodi kroz čarobni kanjon, prepun mostića, slapova, a kako se bližila noć, pojavila se i sumaglica iznad smaragdnog potoka. Izgledalo je kao da smo u začaranoj šumi. Sam izvor je također bio divan, ocrtavala se njegova dubina od 120m jer nije bilo refleksije sunca. Po tko zna koji put, sam shvatila da većina Hrvata pojma nemaju o ljepotama Hrvatske, a neprestano žele vidjeti svjetske atrakcije, koje su često prenapučene, iskomercijalizirane i nemaju draž i iskonsku ljepotu, kao sumrak na izvoru Kamačnika.
Noć se već dobrano spuštala nad kanjon kada smo se strmo lijevo krenuli penjati prema planinarskom domu „Kamačnik“. To ustvari nije planinarski dom, već hostel, koji radi cijelu godinu, jer je kontrolna točka „Via Dinarica-e“. Nakon večere i zaslužene pivice, utonili smo u san, sa namjerom da se dižemo oko 06h jer nas čeka težak i dug put. Prognoza je bila kiša, ali nas dvije iskusne planinarke nikakva kiša nije mogla omesti u planovima dolaska na Klek.
Prognoza je nažalost bila istinita i ujutro nas je probudio jak pljusak, ne obećavajući ništa lijepo. Pomislili smo da možemo još malo drijemati, ali avanturistički duh nije dao mira. Kavica, pakiranje i kretanje. Kiša je na trenutak stala i sunce je okupalo livadu i crkvicu u selu. Bilo je preidilično da bi ostali, a i čekao nas je dug i teški dan. Spustili smo se opet u kanjon Kamačnika. Kiša je ispala stijene, tako da je sve bljeskalo na jutarnjem suncu uz cvrkut ptica i šum potoka.Trebalo je ostaviti taj netaknuti raj i strmo se izvući na makadamsku cestu. Put prolazi uz napušteni objekt i ubrzo se račva desno za Bijelu kosu i lijevo za Klek. Naravno, da nije bilo nikakvih oznaka, to je glavni nedostatak ove staze. Očigledno, da previše planinara nije baš zaluđeno da spaja Kamačnik sa Klekom.
Pronašli smo marku lijevo i jedan sat hodali po makadamskoj cesti do križanja. Budući da smo imali neku staru verziju kate, postojale su dvije markirane staze, lijevo i desno. Na obe staze nije bilo makacije i mi smo napravili početničku grešku i krenuli bez marke nekih sat vremena i došli do kraja puta. Ni to nam nije bilo dovoljno, već smo se nastavili uspinjati. Nakon nekih pola sata, put je prestao i uvidjeli smo „da je vrag odnio šalu“ i otvorili aplikaciju na mobitelu. Naravno, bili smo u pogrešnom smjeru. Ta nepromišljenost nas je koštala 10km više hoda taj dan. Morali smo se vratiti totalno na početak staze, dok nam je kiša nesmiljeno padala za vrat. To nas nije omelo da se zezamo i uživamo jer nas više ništa nije moglo iznenaditi, totalno mokre smo i tako bile. Sada smo znali da moramo desnim putem, pa dok ne naiđemo na marku. Već su prošla puna četiri sata bez markacije, i odlučili smo kada je prvi put vidimo, otvaramo cafe bar i pijemo kavicu. Makar je kiša lijevala, čim smo ugledali marku i oznaku za Klek, Taida je napravila bivak od štapova i kabanica.
Uzivali smo u bifeu, uz kolače i kavicu. Valjda smo na taj način prizvali sunce, koje je izvirilo iza oblaka i više se nije skrilo do noći.
Nastavili smo put grčevito držeći markaciju, jer dan je odmicao, a nismo bili ni na polovici puta.
Sjetila sam se jedne crtice iz knjige „Moj Camino“ gđe. Mare Doljak i povukla paralelu sa ovim našim današnjim putem. Gđa. Mara napisala u knjizi da je jedan dosadan put htjela preći autobusom, ali ju je jedna hodočasnica upozorila, da ako je „Camino“ simbol putovanja i života, ne može teške dijelove prelaziti autobusom sa ružičastim naočala, već se trebamo suočiti i sa tim dionicama života. Tako smo se složile da smo baš trebale pogriješiti, jer to je bio sastavni dio ovog našeg izleta.
Nakon cca 10h hoda napuštamo napokon makadam i ulazimo u šumu prema Klečicama. Uski planinarski put, vratio nam je polet, a šuma nas je dočekala prepuna kupina i malina. Također kao zahvalu za trud, imale smo priliku vidjeti zalazeće sunce iza Bijelih stijena u daljini, koje je bacalo zlatni odsjaj na Klečice i Klek.
Previše smo bile umorne da se prenjemo na tehnički zahtjevne Klečice i noge su same odabrale direktan put prema domu. Noć se spuštala kada smo ugledale dom, bile smo preponosne na ishodanih 41,7 km. Dočekuje nas brižni i dragi domar g. Damjan iz PD Klek, sa suprugom, sinom i kumovima. Častimo se, i uz divne planinarske priče, zajedno pripremamo večeru.
Prijateljstvo začeto u travnju sa našom planinarskom školom sa g. Damjanom prirodno se nastavilo i već vidim da će mi kao i Zavižan, Klek postati omiljena destinacija, ne zbog same prirode, već ponajviše zbog dragih ljudi.
Budimo se uz divan sunčan dan i odlazimo na vrh Kleka (1181 m n.m.) Za mene stijena Kleka ima posebno mjesto u mom životu. Podsjeća me na moje prve alpinističke korake: smjer „Gitara“, kojeg mi je pokazao i ispenjao sa mnom uvijek vedri i zauvijek mladi Akac (dr. Borislav Aleraj), koji je ujedno i njegov prvenstveni smjer. Pa onda „HPD“ smjer ispenjan sa poznatim alpinistom i velebitašem Čikijem, „Omladinka“ ispenjana sa našim Žacom…neka dobra, stara vremena. Na vrhu susrećemo obitelj iz Amerike/Utah. Pitamo se, što ih je navelo na spavanje u selu Jasenak i dolazak na Klek. Međutim, kad su već tu upućivamo ih da posjete Samarske i Bijele stijene_stroge rezervate prirode i naše Ratkovo sklonište. Pričamo im i o ponosnom Velebitu i Kornatima. Makar su se vratili prije koji dan iz Zadra, odlučuju se ponovno vratiti u Dalmaciju i posjetiti Paklenicu i Kornate. Taj dan tata Denver ima i rođendan, pa nazdravljamo sa likerom od kadulje, sladimo se čokoladom, a Taida nudi i domaći čaj od sedam trava, koje je prethodni dan vrijedno ubrala.
Amerikanci su oduševljeni sa Hrvatskom i našim gostoprimstvom. Opraštamo se i vraćamo se u dom i krećemo put Kneje i Vučić sela. G. Damjan nam daje kontakt supruge Margarete da nam olakša pješaćenje do jezera Sabljaci po cesti, nekih 5km. Zahvaljujemo i laganim korakom se spuštamo , uz pogled na masiv Kleka. Također uživamo u novi markacijama, oznaka, klupicama, vidikovcu, novitetima nastalim od travnja ove godine. Piše na njima financirano EU fondovima i sretni smo da se novac troši na prave vrijednosti.
Velebitaši ne bi bili velebitaši, da ne vole sado-mazo, tako da hodamo 1h po najvećem suncu do jezera Sabljaci. Gđu. Margaretu „đoker zovi“ čuvamo za povratak na željezničku stanicu Ogulin u večernjim satima, jer sad smo već u điru.
Jezero Sabljaci nas čeka u punom sjaju, a mi kao pravi nomadi: razvlačimo hammock, ruksake, karimate, kuhamo kavu, kupamo se. Čerge su nula za nas.
Ipak ne kuhamo ručak, jer restoran je na korak-dva. Tu nam se pridružuje g. Damjan i supruga Margareta na piću i voze nas na vlak za Zagreb. Pravi domaćini i prijatelji. Hvala im od srca. Do nekog novog susreta.
Na kraju, vraćam se na početak ove priče i vijadukt Kamačnik. Ta masa armiranog betona za mene od sada ima posve novo značenje. Duboko dolje, čujem šum potoka. Prisjetim se čarobnog svijeta u kanjonu Kamačnik, planinarenja na Klek tog vrućeg srpnja, prijateljstva i topline u planinarskom domu Klek…
Uronite i Vi u taj svijet, nemojte čekati nikoga, nemojte tražiti opravdanja, tu je uvijek najmanje jedan prijatelj, kao moja Taida, koji će reći DA i poći sa vama. A i frend HŽ nas nikad do sada nije iznevjerio😊
Tonća Ćaleta Prolić
