11.-15.8.2022.
Izlet, odnosno ekspedicija na masiv Monte Rosa, je jedan od onih događaja u životu koji se teško može opisati riječima. Moju malenkost je dočekao nezahvalan zadatak da upravo to pokušam napraviti.
Kao što je poznato, planinarsko društvo Velebit, pogotovo visokogorska sekcija, je nešto poput plemena. Isprva to pleme nalikuje neorganiziranim poganima, ali negdje tamo oko zadnjeg izleta poprima oblike jedne visoko prosvijetljene sportske grupacije sa moralnom vertikalom na čelu, čiji se naputak sluša bez pogovora. Negdje tamo kod gondole, osjetio sam nelagodu koja mi je bila poznata. Sensei Šuka me prodorno pogledao i ja sam razumio – na meni je da napišem izvještaj. Ili me je nagovarao, ne mogu se točno sjetiti kako je bilo.
U svakom slučaju, plan je bio više nego jasan. Skoknuti iz Zagreba preko Slovenije, cijele sjeverne Italije, i negdje u planinama iznad Torina, ući u dolinu Aosta. Prvu noć ćemo prespavati tu, a ostale tri u Gniffeti Hut-u, orlovom gnijezdu na visini od 3647m, gdje je dobar spavanac vrlo varijabilan pojam. Dolina Aosta izgleda prekrasno, i odmah je jasno zašto je popularno izletište, a put nas vodi do Gressoney-Saint-Jeana gdje se nalazi Kamp Margherita na nekih 1400m nadmorske visine. Tu u kampu ispod planina, između kampera postavljamo malo šatorsko naselje, netko s manje a netko s više uspjeha. Šatori su nam raznoliki, tako da prolaznik dobije krivi dojam kako se ne radi o jednoj od najboljih visokogorskih sekcija zapadno od Kavkaza. Okolica je prelijepa, sa planinskim potocima i nepreglednim zelenim livadama, a iz šume strše tornjevi dvorca Eugena Savojskog. U daljini, točno iznad šatora prema sjeveru, imali smo priliku prvi put ugledati masiv Monte Rosa, pa sam tom prilikom progutao i knedlu. Prvi osjećaj potpunog strahopoštovanja prema mjestu na koje idemo, te sreća, nevjerica i mala zabrinutost u isto vrijeme. Vrlo poseban osjećaj i raritet, za koji da bi ga se pronašlo, treba barem par puta kliknuti minus na Google Maps-u.
Večer provodimo u pakiranju i planiranju, te laganom opuštanju kroz mjesto, uz vino, pivo i vrhunsku talijansku pizzu, čija kvaliteta nije bila manja od očekivanog čak ni u jednom o zadnjih sela ispod same planine. Tu večer, u igri je bio genijalan plan koji je isključivao mogućnost gondole, te podrazumijevao dugačak uspon uz planinu sve do Rifugio Gnifetti, kao i prelazak skoro 1700m nadmorske visine vlastitim snagama. Nekoliko članova je prihvatilo taj plan, te su ujutro krenuli ranije. Tu večer u šatoru sam se zadnji put vrhunski naspavao, i to dosta glasno, na sveopću ljubomoru mog cimera Krleže koji iz nekog razloga nije mogao zaspati. Valjda ga je mučio sutrašnji uspon, što je razumljivo. Jutro smo dočekali motivirani, i nakon spremanja se zaputili prema mjestu Staffal, gdje nas je čekala gondola koja će nas povesti uz planinu. Sama povratna karta za gondolu na kojoj, do zadnje postaje, treba obaviti tri presjedanja, stoji 40 eura. Vrijedi svakog centa, jer će Vam noge, dan kasnije na glečeru, biti zahvalne. Također, nekad je stvarno potrebno svijet sagledati sa visine; a pogled sa žičare je nezaboravan. Razina gušta je apsurdna, dok se ispod vas pružaju epski vidici na floru i faunu koja se postupno mijenja iz minute u minutu, a zelene šume i planinske pašnjake postupno zamjenjuju strmi klanci i obronci, planinska jezera te naposljetku, oskudne i oštre stijene.
Osim puno ptica, ponekih koza i rijetkih domaćih životinja, planinom dominiraju i horde svizaca. U prelijepoj atmosferi poput ove, lako je zaboraviti da se radi o ovećem štakoru. Na ovoj planini je to jedna graciozna i nadasve lijepa životinja. Po izlasku iz gondole, nalazite se u negostoljubivom krajoliku smrvljenih kamenja i leda. Čeka nas još dobar komad puta. Sa punom opremom, imamo nekih dva sata uspona do smještaja, koji u daljini izgleda kao neka utvrda u Tibetu, na oštroj stijeni iznad dva kraja glečera; valjda i jedinom mjestu gdje je i mogao biti smješten takav objekt. Iako se doima blizu, put do doma zahtjeva skoro free solo uspon uz strmu stijenu, na kojoj je staza osigurana konopcima i dijelom stepenicama, koje isto tako susrećete pri usponu na samu stijenu na kojoj se nalazi i dom. Sve to izgleda vrlo zabavno, i u dobrom raspoloženju dolazimo u Gnifetti, gdje se lagano smještamo i promatramo krajolik u nevjerici. Pogled koji se sa platforme doma pruža na glečer i okolne planine je neopisiv. Doduše, glečer koji se nekad prostirao sve do doline na rubu vidokruga, danas je sve manji, pa je i rijetka privilegija biti na ovom mjestu. Unuci vam neće vjerovati. No, ako imate sreće i pogodi vas lijep dan, imate osjećaj da ni ljudska glupost ne može biti veća od slike kojoj svjedočite sa platforme Gnifetti Hut-a. Od Mt Paradise-a i Mt Blanca pa prema zapadu, imate dojam da pokrivate stotine kilometara većih i manjih planina u oblacima ispod vas. Kada padne mrak, nebo isijava svjetlom sa ogromne nakupine zvijezda koje se nalaze iznad vas.
Sam Gnifetti se ne isplati recenzirati. Dobijete i više nego što očekujete na nepristupačnoj stijeni iznad 3600m. Hrana može biti i bolja, ali je obilna i nakon onakvih uspona – naprosto genijalna. Tuš traje dvije minute, ali ga ima. Čučavac koji morate sami zaliti vodom, i gdje postoji iznadpolovična šansa da ćete se okliznuti – zauzvrat imate najljepši pogled na svijetu. S druge strane, imate odličnu atmosferu, ekipu sa svih strana svijeta, pa i činjenicu da je u blizini bio i sam Nims Purja sa svojom skupinom Nepalaca na treningu. Platforma iznad doma pruža sulude projekcije, pa uz koju cugu i dobru večeru u domu, guštometar je na maksimumu. Teško je i pomisliti da može biti bolje. Naravno da može.
Ujutro nas je očekivao vrlo rani alpski uspon, što našeg lidera neizmjerno veseli, pa smo svi bili više manje spremni i nabrijani. Iznimka je dio ekipe koji je dan prije preskočio gondolu, i istrošio se u ovom hvalevrijednom i suludom naporu, nakon kojeg su sutradan svejedno pojeli planinu. Jedini minus je da su tako i izgledali. Dokaz da su ovi momci spremni i za ATJ Lučko. No, svi već primjećujemo lagane probleme sa nadmorskom visinom. Uz pokoju glavobolju, te poneku tabletu, nastavljamo uz planinu, gdje se u daljini već vide svjetiljke u mraku. Idemo u navezima, jer drugačije ne može. Put od doma odmah kreće preko glečera, i nastavlja dalje sve do visoravni. Glečer i njegove padine i krevase izgledaju prelijepo, ali u isto vrijeme zahtijevaju veliki oprez i maksimalnu koncentraciju, kako ne bi došlo do opasnih grešaka.
Uz manja stajanja, izlazimo iz područja glečera, gdje nas izlaz vodi ravno na plato masiva Monte Rosa. Tek tu shvaćate gdje se zaista nalazite, jer se pred vama otvara nepregledna sniježna pustopoljina sa razasutim vrhovima, a vjetar se žestoko pojačava. Disanje postaje glavna preokupacija, a voda prioritet pri svakom ozbiljnijem stajanju. Prvi uspon nas vodi na Vincent piramidu, koja prva strši iznad doline sa svojih 4215m visine. Uspon nije tehnički zahtjevan, ali nam vjetar kida kožu s lica. U takvim uvjetima, lako je zaboraviti da postoji i sunce – ceh koji će platiti svatko tko ne koristi kremu za sunčanje. Na vrhu Vincenta, osjećam se kao dijete koje je prvu put vidjelo loptu – neopisivo. Lagano nam dolazi u glavu gdje se nalazimo, i ne postoji drugo mjesto na svijetu gdje bih radije bio, nego sada i tu, u ovom trenutku. Sa veseljem se spuštamo s Vincenta, i krećemo prema drugom cilju, a to je stijena Balmenhorn na 4167m, sa prigodnim kipom „Christo della Vette“, odnosno Krista od Vrhova. Na njoj se nalazi i jedan od najljepših bivaka koje ćete ikad vidjeti, bivak Felice Giordano. Put do vrha je, uvjetno rečeno, vrlo zabavan. Penjete se po zamrznutim klinovima i kamenjima do vrha stijene. Zabavno je dok u nekom trenutku ne pogledate dolje, a onda vam na um padaju svakakve, u isto vrijeme i besmislene i logične ideje, poput one da se osigurate za pojas i tome slično. Nakon kraćeg uživanja na još jednom 4-tisućnjaku, silazimo i krećemo prema, po meni najljepšem od svih toga dana, a to je Ludwigshohe na 4341m, na samoj granici sa Švicarskom. Uspon je pomalo grd, i teško je zaobići nekog tko bi silazio s vrha. Posljednja sekcija je strma i donosi nagli zaokret, te izlazak na vrh gdje doslovno može stati samo nekoliko ljudi, tako da je nekoliko minuta na vrhu pristojno prema ostalima. No zauzvrat, te minute cijenite više, čemu svjedoče stotine nižih vrhova koji izviru iz oblaka na obzoru. Scena na koju bi i Zeus na Olimpu bio ljubomoran. Nakon tog uspona, već pomalo iscrpljeni, nailazimo na posljednji vrh tog dana. Scwarzhorn, ili Corno Nero, je 4321m omanji uspon, koji se nekim čudom sa ravnog platoa na kojem se nalazite, uzdiže gotovo vertikalno. El Hefe, nije mogao propustiti priliku da nekolicinu lakovjernih namami na absajlanje iznad 4000m. Ostali su upotrijebili zadnje snage da pojure u Gnifetti, gdje ih je čekala zasigurno najbolja kava koju su ikad popili, a nakon toga i klopa. Primjetno je da postoji volja, ali da tijelo šalje razne signale. Pad energije i umor, te visina na kojoj se nalazimo su činjenica koju ne možete ignorirati, koliko god bi htjeli. Kada iza večere nitko nije htio popiti ni cugu, vidjelo se da je situacija na do sada nepoznatom levelu ozbiljnosti. Pokušavamo se odmoriti za sutrašnji dan, ali i spavanje nam teško ide. Sutradan, prilično umorni i smanjenog morala dočekujemo glavni uspon, koji nas vodi kroz srce masiva, preko Zumsteinspitza, sve do Punta Gnifetti-a, odnosno Margarita Hut-a.
Ujutro, bilo je potrebno mnogo kontemplacije o smislu svega ovoga da bi se uopće ustali. Potrebno je bilo barem nekoliko puta pobijediti sebe na ovom masivu, i učiniti što je potrebno, kako bi dali šansu Monte Rosi da nam vrati istom mjerom. Upravo to se i dogodilo tog dana, kada smo ponovno krenuli preko glečera, istim putem. Nakon što smo preskočili ledene jame, i prešli sve sniježne mostove, put nas je opet doveo na visoravan, odakle nas je čekala duga šetnja kroz bijele nanose, pored vrhova na kojima smo bili dan prije. Zimski uvjeti nisu posustajali, i prije nego se pojavilo sunce, stati negdje na nekoliko minuta, značilo je smrzavati se usred ljeta. U vidokrugu su nevjerojatne planine, i misao zaokuplja znatiželja onoga što je možda moguće vidjeti sa jednog od vrhova. Zapadno od nas je Lyskamm, koji sa svojih 4533 ne bi predstavljao toliku prijetnju, kao kad ga vidite uživo. Impozantna i prijeteća planina, kasnije saznajem da ga zovu i „people-eater“, a poznatiji je pod nazivom Silberbast, ili Srebrna Zvijer. Zašto? Pa to je jasno tek kad stojite ispod nje.
Na visoravni puše jak vjetar, i dodatno pojačava problematiku disanja na ovim visinama. S izlaskom sunca, pojačava se temperatura te mijenjaju uvjeti. Napokon dolazimo do Zumsteinspitzea, koji se nadvija sa svojih 4,563m. Biti na ovim planinama nije baš mačji kašalj, pa neki od nas odmah kreću prema Margarita Hut-u, načeti umorom i ostalim problemima. Do vrha, nazvanom po g. Zumsteinu koji se 1820 prvi popeo na njega, vodi prilično strmovit uspon koji u jednom trenutku postaje snježni most oko kojeg su s obje strane provalije. Tu treba paziti korak, pogotovo ako s boka udara vjetar. Malo dalje, oprezan put preko mnogih odlomljenih kamenih blokova predstavlja zadnju prepreku. U trenutku kad radite zadnjih par koraka do tog vrha, otvara se vidik kakav niste vidjeli nikad, te dokaz da najbolji pogledi izviruju nakon najtežih uspona. Emocije se smjenjuju od potpune sreće i blage euforije, sve do strahopoštovanja i nevjerice. Iza nas se vidi dolina i uspon do Signalkuppe, a s naše sjeverne strane, kao na dlanu stoji najviši vrh Švicarske; DufourSpitze, s kojeg lokalni rešavalci upravo nekog izvlače helikopterom. Dufourspitze, inače najviši vrh masiva Monte Rosa sa svojih 4634m, izgleda kao da je 200m udaljen od nas. Na zapad se otvaraju vidici na druge masive, a lijepo se vidi i veličanstveni Matterhorn, te dalje na obzoru i Mont Blanc. Ovakvi vrhovi pune bateriju, pa s novom energijom veselo i vrlo oprezno krećemo sa silaskom, jer nas čeka još posla. Nakon prelaska visoravni koja se nalazi u Švicarskoj, dolazimo u podnožje Signalkuppea. S obzirom da se nalazi na talijanskoj granici, još se zove i Punta Gniffeti. Na vrhu od 4554m se nalazi Margarita Hut, dom na najvišoj nadmorskoj visini u Europi. Put do vrha ne prašta, ali je zapravo poprilično lagan i zabavan, jer vodi u linearnoj putanji preko sniježne padine. Dolazak na vrh ispred doma se po emotivnosti može usporediti sa izbijanjem na Zumsteinspitze, no s tim da je pogled još dramatičniji, i vidici se na sve strane pružaju prema planinskim lancima i dolinama ispod oblaka u krugu od stotine kilometara, poput neke scene iz zimskog Avatara. U domu vrlo prigodno, rade Nepalci, a u prostorijama su planinari sa svih strana. Za takvu izoliranost opskrbljen je fenomenalno, tako da osim klasičnih kavica i piva, možete dobiti i frišku pizzu. U domu dolazimo k sebi, no primjetno je da nikom nije do prevelikog slavlja, s obzirom da su nas umor, tlak i manjak kisika dosta načeli, a da nismo još ni krenuli nazad. Jedna omanja skupina od 4 člana, a u koju sam se i ja ubrajao, je pokušala odraditi još jedan, posljednji uspon na povratku. Skrenuli smo s puta da bismo se pokušali popeti na 4,432m visok Parrotspitze, te se s njegovom vrhu spustiti na drugu stranu. Grčevi, glavobolja, neispavanost i iscrpljenost smo ignorirali, odlučni da zacrtamo i ovu, posljednju recku. No, prirodu nismo mogli ignorirati, jer je u trenutcima uspona krenulo nevrijeme, spustili su se oblaci i počeo je padati snijeg, zbog čega smo odlučili da bi pametnije bilo ne forsirati. Planina će i dalje biti tu, razlog više da se opet vratimo.
Putem nazad, sanjali smo kavu i jelo, ali i mogli nesmetano guštati u prizorima mjesta na kojem se nalazimo. U domu Gnifetti, moglo je početi slavlje, te rekapitulacija rezultata ovog visokogorskog tečaja, koji je po mnogima bio među najboljima. Na verandi doma iznad velebnog glečera, naš Vođa, signore Mangonelli, održao je svoj posljednji govor. Kratko i značajno, kako i priliči kulturnoj gospodi. A onda nas je mučki išibao po golim stražnjicama koristeći moje uže. Navodno je to tradicija, ali općenito mislim da je ovo njegov način da pokaže kako ne voli rastanke.
U jutro, zaputili smo se u podnožje prema gondoli, te uz posljednji treking oprostili se od ovih prelijepih slika. Ne zadugo, nadamo se, jer posjetiti ovaj masiv je neobjašnjivo potrebno svima koji vole planine, prirodu, i mir; jedna od rijetkih lokacija gdje ćete ga pronaći u izvornom obliku.
Uz pokoju čašicu konjaka, pa onda još koju, silazimo s gondole u dolinu Aosta, koja je sama po sebi nevjerojatno lijepa, ali kao da to više i primjećujete nakon mjesta na kojem ste upravo bili. Uživamo u doručku koji se sastoji od pšeničnog piva, nakon čega se polako rastajemo. Neki od nas jure odmah prema Zagrebu, a neki odlučuju da još nije kraj, i odbijaju prihvatiti da je ovaj izlet gotov. Stoga nastavljaju dalje prema selima doline Aosta, gdje guštaju u sunčanom danu, te se kupaju u rijeci Lys, obilaze sjevernu Italiju, turiraju po Monzi te provode večer u Veroni, nakon čega se vračaju u Zagreb tek iduće jutro, umorni i sretni.
Izlet na Monte Rosu je definitivno bio vrhunac i suma sumarum ovog tečaja, na kojem smo puno naučili i iskusili. No najviše od svega, stekli prijatelje i alpske suputnike za čitav život. Bili smo svjedoci trenutcima kojima ne možete dodijeliti adekvatan pridjev, nego samo jedan osjećaj; zahvalnost. Zahvalan sam na svakom izletu i doživljenom trenutku, te čestitam uspješnom visokogorskom tečaju društva Velebit koji je gazio planinama godine Gospodnje 2022, ponosan što sam bio njegovim članom. Neka vas prati sreća, i vidimo se na grapi!
Luka Soldo
