27.11.2022.
Na pizzu preko Medvednice? Jedino normalno.
Bila je to nedjelja, predivan dan, sunčan. Startamo oko 9h na parkingu ispod streljane i krećemo prema Slapu Ferendol. Grupu od skoro 30 ljudi teško je držati u formaciji pa se regrupiramo svako malo; no to nema veze jer si zima još nije uzela maha i čekanje na suncu je prihvatljivo. Kod slapa okidamo grupnu sliku i nastavljamo dalje prema Slapu Sopot stazom br. 4.
Prije slapa, na ravnici usred kotline koju je taman u to vrijeme obasjavalo sunce radimo pauzu. Logična stvar za napraviti je iz ruksaka izvaditi ukulele i zasvirati. Nastavljamo još par minute do Slapa i opet uzimamo pauzu. Ponekad se treba diviti prirodi i zastati, kondicija neće pobjeći. U ovim trenucima neki od nas shvaćaju da će ovo biti malo kasniji ručak i propituju svoje odluke u vezi doručka.
Strmim, blatnjavim putem po stazi 68 i pokojim prečacom dolazimo do zagorske strane Medvednice i lagano krećemo sa spustom. Spust traje dulje dok si gladan, trebali bi to negdje spomenuti. Sumnjivim azimutima i lišćem nošeni izlazimo iz šume. Bez zvuka šuštanja lišća sad čujemo čudne zvukove koji dolaze iz trbuha – to se oglasila glad! Konačno dolazimo do pizzerije Plima u Gornjoj Bistri. (To!)
Nahraniti sva ova gladna usta pokazao se izazovom jer krušna peć, u konačnici, ima ograničeni kapacitet. Ne sjećam se više što su svi naručili, no znam kakvu pizzu sam ja naručio – onu zadnju.
Gozba je trajala dulje vrijeme i nešto nakon 15 sati dio ekipe koji se odvažio za povratak preko Medvednice punog trbuha kreće svoj put prema Zagrebu. Drugi dio ekipe prati Dariju i odlazi na autobus. Prvo dio puta vraćamo se istom stazom i pratimo sunce kako zalazi kroz krošnje. Volim način na koji se oči adaptiraju na mrak pa zapravo i nakon zalaska još kojih 20 minuta možeš donekle normalno hodati. No 20 minuta nije dovoljno. Vadimo van naglavne lampe jer kratka šetnja preko Medvednice krenula se pretvarati u pravu malu avanturu!
Kreću upoznavanja u okrilju noći i polagano se uspinjemo prema PD-u Risnjak u nadi da on još uvijek radi. Nakratko osmicom pa nakon toga jedinicom dolazimo do doma i u tami vidimo svjetlost s unutrašnjih strana prozora. Sreća! Neuobičajeno radno vrijeme možemo zahvaliti utakmici protiv Kanade. Ponovo se iz torbe vadi ukulele, pjevamo, pijemo sokove, pive, jedemo čokoladice; a golovi prate naše veselje. Tokom poluvremena krećemo spust prema polazištu kombinacijom staza br. 9 i 10.
U nekom trenutku kad se na Zagreb pružio pogled bez magle čuli smo pucnjavu vatrometa. Pobijedili smo! I to kako, pobijedili smo rezultatom 4:1. Isto toliko je Darijina skupina pobijedila našu, njima je trebao otprilike sat vremena do doma, a nama oko 4. Čekaj malo... Tko je tu koga pobijedio?
Kako god da bilo vraćamo se najstrmijim dijelom spusta koji je bio pred sam kraj, van šume, po šetalištu.
Skidamo gojzerice. Pozdravi i trube. Nedjelja je, skoro 20 sati, svima se žuri. Sutra je ponedje-bljak. Zar ne mrziš kad se to desi?
Mihael
