Mojih prvih 30 godina PDS „Velebit“

Kao da je bilo jučer sjećam se svoga prvog izleta na Ivanščicu u sklopu opće planinarske škole PDS „Velebit“, koju je vodila naša draga Lidija. Na izlet me nagovorio prijatelj Žarko sa Korčule jednog jesenjeg dana u staroj sveučilišnoj biblioteci, gdje smo zajedno učili.

Prije toga, četiri godine sam čekala jednu poznanicu da se da priključim PDS „Velebit“.

U svom rodnom Metkoviću, prije Zagreba, aktivno sam planinarila u sklopu PD „Šibenica“ sa dragim i inspirativnim profesorom Zupom, koji nas je sve zarazio planinama. Tada mlado društvo PD „Šibenica je nastala iz iskusnog PD „Biokova“ iz Makarske.

Taj prvi izlet 1992. za mene je bila prekretnica u životu, upoznala sam drage ljude: Lidiju, Irmu, Vjerana, Ivana, Miru, Darija, Gogu, Mihaela i neumorno smo planinarili iz tjedna u tjedan. Tih 90-tih godina spajali smo nespojivo: od Delnica do Južnog Velebita, od Snježnika do Snežnika, lutali po Alpama. Na objavu HŽ-a i uz malo novaca, obilazili smo planine Hrvatske i Slovenije. Većinom se kretalo ponoćnim vlakom za Rijeku, pa bi u gluho doba noći iskakali po stanicama Gorskog kotara i prtili neumoljivi snijeg skroz do Samarskih stijena ili Risnjaka, što sada izgleda nezamislivo.  Kada pomislim na te udaljenosti prekrivene snijegom od 1-2 metra ne mogu vjerovati na što smo sve bili spremni, ali sa nostalgijom se i prisjećam, da nam je tako malo trebalo da se dogovorimo za izlet. Bez novaca i poštene opreme  i opet ništa nam nije bilo teško. Volja i entuzijazam bila nam je okidač. Nitko nije imao auto, osim Mire, ali i tako nismo svi mogli stati, pa nam je preostao auto-stop, bus i vlak.

Moj život se sveo na Radićevu i smišljanje što luđih izleta i avantura. Često je teški fakultet kemijske tehnologije patio i cvilio, ali ja sam ga tješila da ću krenuti učiti, dok samo još, po tko zna koji put, odem do dragih Vukušića na Zavižan.

Odlučila sam krenuti korak dalje i završila sam i aplinističku školu Velebita, voditelj je bio legendarni Čiki, a imala sam privilegiju i penjati sa dragim Akcem, njegov prvenstveni smjer „Gitara“ u stijeni Kleka. Želja je bio jako puno, jedna od njih je bio i Velebitaški smjer u Anića kuku, obećanje Čikija da ćemo se ispenjati. U velikoj želji da nastavim sa penjanjem, ispriječila se velika ozljeda i lom kuka u Maksimiru. Slijedio je dug oporavak, prva pomisao na operacijskom stolu je bila da se više nikad neću moći penjati i planinariti. 

Imala sam ja i pogrešaka na svom dugom putu. Jedna od njih je bila penjački izlet u stijeni Škrlatice, gdje smo nas troje, neiskusnih penjača, ostali u stijeni na užadima cijelu noć. Na svojoj koži osjetili smo strah i nemoć. Jedva smo izvukli živu glavu uz opravdani ukor i upozorenje alpinističkog odsjeka PDS „Velebit“ jer kao početnici nismo smjeli sami u smjer. Malo smo se sabrali i postali dobri i poslušni.

Nakon te avanture upoznajem supruga Srećka, koji mi je uz svoju majku i moju djecu Karlu i Marina, bio podrška na mojim putovanjima i avanturama.

Rođenje dječice malo me je usporilo prvih godinu-dvije, ali sam nastavila sa planinarenje. Put me je odveo i do Nepala, tako da sam dva puta bila u srcu Himalaya_Everest Base Camp_Kala Patthar (5644 m.n.v.)  i Annapurna Base Camp (4130 m.n.v.)

Većina ekipa sa početka priče je otišla nekim svojim drugim putevima, ali moj put je ostao uz PDS „Velebit“. Dugi niz godina pomažem oko planinarskih škola, pokušavam biti inspiracija mladim generacijama na njihovom planinarskom putu. Za mene planinarenje nije sport, već stil života. U ovih trideset godina, upoznala sam tako puno dragih ljudi, koji su me izgradili, dodali boje u moj život i uljepšali ga, unijeli vedrinu i veselje, kao što samo planinari znaju.

I eto nakon tako divnih trideset godina, došlo je vrijeme za proslavu okruglog rođendana. Mjesto se nametnulo sasvim logično_Samari i naše Ratkovo sklonište. Biti zajedno uz logorske vatre u okrilju stijene Šerpasa, jel' ima što ljepše?

Nas par krenulo je u petak nakon posla, uspjeli smo prenijeti većinu namirnica za feštu u subotu. Sjeli smo oko vatrice i ispekli malo kobasica. Neke od njih su i izgorjele, pa smo ih od milja nazvale „rakuše“ i sve ih smazali bez obzira na to. Nismo se predugo zadržali jer nas je sutra čekao dugi dan.

Jutro na Ratkovom skloništu, e to je nešto neopisivo, zrake sunca na prozoru i pogled na rosne stijene, uz kavicu sa dragim prijateljima.

Ipak, planinarski duh nam nije dao mira. Dogovor je pao da se obiđe Zapadna skupina Samarskih stijena. Na putu nas je sustigla ekipa, koja je došla to jutro. Sastali smo se na vrhu Samara i lagano krenuli prema skloništu, na roštilj i feštu.

Sakupilo nas se dvadesetak, raznih generacija, ali sa istim nazivnikom PDS „Velebit“. Svi odreda meni jako dragi ljudi, koji su ostavili neizbrisiv trag u mom životu. Proživjeli smo divne izlete Bili su tu u pjesmi, veselju, ali i kada su bile i malo manje lijepe situacije. Često gladni i žedni dijelili smo posljednje komadiće hrane, gubili smo se (pre)često, ali nikad nismo izgubili duh i vedrinu, koja u planinama raste sa porastom nadmorske visine.

Luka i naš novi mladi član Ivan, primili su se posla oko vatre i roštilja, dok se Vjeran se pobrinuo za šaroliku ponudu gljiva.

U ponudi je bio moslavački šrklet, ovjenčan zlatnim odličjem na festivalu vina MoslaVina. Oko vatrice atmosfera je bila romantična uz zvjezdano nebo i visoke stijene oko nas. Pjevalo se, a bila je tu i slavljenička torta sa sviječicama. Srce mi je bio puno….ipak je 30 godina iza mene.

U sitne sate uz divne pjesme naše Lidije, lagano smo se odjavili. Spavalo se u svakom čošku Ratkovog skloništa, nas dvadesetak i tri psa.

Osvanuo je divan, sunčan jesenji dan i nakon jutarnje kavice oko vatrice odluka je pala da se popnemo na najviši vrh Bjelolasice_Kulu. Zastali smo na Matić poljani i napravili legendarnu fotku, isto kao ona prije 30g, sa nogama u zraku.

Bilo nam je dosta teško strmo uzbrdo, nakon fešte večer prije, ali nekako smo uspjeli i jedva čekali polijegati po vrhu i sunčati se.

Put smo nastavili po hrbtu, a pogled je pucao prema Kleku, Risnjaku i Velebitu. Obišli smo sklonište Jakoba Mihelčića i spustili se prema Tuku. Obećali smo si da skoro opet vidimo na nekom planinarskom izletu.

Što da kažem na kraju, hvala svima na dolasku, svima koji ste mi uljepšali ovih mojih prvih 30 godina. Očekujem vas da ste uz mene i nadalje, najmanje još 30 godina.

 „Moj mali krug, velikih ljudi“, što kaže naš dragi Massimo, koji nas sada gleda negdje visoko….

Veselimo se, planinarimo i sanjajmo otvorenih očiju jer sve je moguće ako samo jako želiš.

Ostanimo zajedno, jer zajedništvo je nešto najljepše. Ostanimo također i uz naše planine, jer one nas čine slobodnima, ali i uče poniznosti  „da smo maleni ispod zvijezda…“

Tonća Ćaleta Prolić