“Što ti sutra penješ?”

“Austrijski greben,” kažem ja.

“S kim?”

“S tobom,” odgovaram.

“Može!”

I tako počinje naša avantura. Radi se o Ivanu Prepolcu, a pridružio nam se i Mario Novak. Premda je ljetna alpinistička škola skoro pri kraju, pružila nam se rijetka prilika da odemo u smjer bez školarca jer bilo je i više nego dovoljno asistenata, pa nismo dvojili ni tren. Ulaz u smjer bio nam je gotovo pred nosom, no rano ustajanje u 6 h i start u 8 h (ovo zašto 2 h razlike znaju samo oni moji najbliži), nisu izostali.

Pristupali smo možda 15-ak minuta od Planinarskog doma Ravni dabar markiranom stazom prema Rujičinom kuku do prvog križanja. Tu se odvajamo od markirane staze i nastavljamo kratko lijevo po utabanoj stazici, a zatim direkt pod stijenu. Od materijala imali smo foto-skicu smjera, jedan izvještaj s AOŽ web stranice te nešto friških informacija od Grube i Bojana koji su dan ranije po sjećanju prošli smjer. Naglasak je bio na tome da „kad vidiš spitove od smjera Singing in the rain samo desno, samo desno“. I tako krenusmo.

Ulaz u smjer je desno od postavljene spomen-ploče za Marlenu Filipas. Smjer je neopremljen, s izuzetkom nekoliko klinova, i tim više smo mu se veselili. Izvukli smo ukupno 210 m užeta. Prvi cug III, 30 m; drugi detalji cug VI-/V, 30 m; treći cug IV-V, 45 m; četvrti cug IV, 40 m; peti cug V, 45 m; šesti cug IV, 20 m i onda ako želiš još do samog vrha Rujičinog kuka, neka dvojka, lagana šetnjica.

I onda dođosmo do onog dijela „samo desno, samo desno“, a meni se sve čini samo ne desno. Dakle u četvrtom cugu, nakon GSS štanda treba s lijeve strane obići ploču, po radijatorima u kaminček do pješčanog sata. Stijena je lijepo razvedena.

Peti cug nudi lijepo penjanje do dijela gdje se treba zaista napraviti klasični štand (ili produžiti na onaj od susjednog zaspitanog smjera). I onda još malo, i gotovo. Iako su nam se putem nametali spitovi, nismo ih htjeli koristiti. Bili smo pravi klasičari. Na kraju smjera svo troje smo potvrdili kak nam je bilo lijepo i drago kaj smo popeli i taj smjer.

Odstup je kratak, 10-ak minuta, ak ideš direkt grebenom i onda po planinarskoj stazi prema cesti i ak te Ivan zapriča da ni ne skužiš da nisi išao obaviti upis u upisnu knjižicu na vrhu Rujičinog kuka. Dalje smo se priključili asistiranju, a zadovoljstvo je ostalo u nama. Nakon povratka u Zagreb, Ivan i ja smo se primili crtanja skice smjera koju uz ostalih nekoliko fotkica prilažem izvještaju.

Ivona Bogović

Na ulazu u smjer vrlo me se snažno dojmila Marlenina spomen-ploča. Iako se odnosi na vrijeme prije nego što sam se počeo baviti alpinizmom i o kojem sam slušao samo priče, pobudila je u meni osjećaj memento mori. Manje brbljav nego inače, počeo sam penjati. Uskoro je radost penjanja preuzela kontrolu nad mojim mislima i kretanje po stijeni me potpuno obuzelo. Bilo je prekrasno: lijepo penjanje, lijepi pogledi, lijepo društvo.

Ivan Prepolec