Gradiška Tura i Bruno Biondi

Obedić je napisao izvještaj s katastrofalnom dozom inspiracije pa je Zrnobradi uletio spasiti stvar, a je li uspio?

Dvodnevni izlet Vinfica i Vinfića uključivao je brojne izazove, užitke, a u najavi su bile avanturističke vratolomije po ferratama i zabavni program s zanimljivim atletskim disciplinama.

Kako najava ne bi išla bez provjere terena, Oboružani je prikupio Izvidnike koji su smogli hrabrosti i odvažili se na istraživanje nepoznatih ferrata dan ranije. Zahvaljujući njihovim naporima, nama ostalima su oba dana prošla gotovo bezbolno u pjesmi i veselju.

Prvi dan, jutarnje Cugiranje i put prema kampu. Naša mala grupica brojnog stanja 35 smjestila se u kampu David koji se nalazi u mjestu Črniče, nedaleko od Vipave gdje se nalaze ferrate na Gradiškoj turi. Uređenost kampa, predivno okruženje, gostoprimstvo i susretljivost domaćina su primjer kako kampom treba upravljati te dajemo ocjenu 10/10.

Odmah smo složili šatore, popili kavicu, pojeli sendvić pa trpanje u auta za Gradišku turu.

Na parkingu ispod ferate prvi izazov, gužva zbog koje su pekarski auto i još poneki bili prisiljeni parkirati na margini Slovenije, skoro u Italiji.

Oboružani nas je upozorio da je ovaj izlet bez dnevnog natezanja. Mislili smo da se šali. Prva feratica (Furlanova pot) je bila skoro šetnja pa smo se pristojno zagrijali, upenjali i ponijeli entuzijazam za nastavak.

Druga (Otmarjeva pot), ozbiljnija, pokazale je svoje zube već na prvoj dionici. Oboružani je ostao čvrst i nije nikoga nategnuo. Uz poneko gunđanje, svi su uspješno svladali taj detaljčić.

Treba naglasiti kako je dan bio izuzetno vruć, ne kao vrući Kaj, pa smo se više puta taj dan štitili, ali ona (znoj) je tekla. I dok je tekla naša znoj, uspon po ferrati je napredovao bez natezanja i spominjanja svetaca.

Ostatak ferate je bio bez posebnih dogodovština jer smo već upenjani i ovo je bila samo potvrda kvalitete.

Po zavšetku uspona spustili smo se pješačkom stazom te nakon skupljanja i obavezne rekapitulacije jako lijepog izleta, uputili smo se natrag prema kampu.

Kad mi tamo, a ono međutim!

Brzi Vinfići su već obavili potrebne preparacije i roštilj je bio ne samo pripremljen, nego i ukusan. Darku i Mati kao da nije bilo dosta cjelodnvene vrućine pa su se skupa s roštiljem pekli još satima u kampu.

Iako su u najavi bili vina i gitare, ostali smo samo na lošem vinu, jer je Oboružanog oboružala priprema izleta i nestao je bez traga u začetku noći.

Uz enološka predavanja, čitanje Gorskih Košuta te par ulomaka iz određenih knjiga i časopisa, jutro je brzo stiglo. Jutro ne donosi kraj, ovaj put.

S jutrom i Trst.

Pogled na naš izgubljeni dragulj u svima je potaknuo novu snagu te je svaka grupa vrhunski odradila svoj dio (osim ferrate Bruno Biondi koja ima ocjenu D, tu su bile još ferrate B/C, C i A/B), a mi smo napravili formaciju baklava od naših grupica i razbježali se na različite ferrate.

Bruno Biondi je pokazao da nije baš sve ABC, već više DDE, ali naravno, to je samo značilo više mogućnosti za Instagram fotke i opću uživanciju.

Posebna zahvala pojedincima koji su svojom zdušnom recitacijom molitvi svim stanovnicima Neba i Podzemlja svima začinili boravak u stijeni.

Sad je ipak bio kraj, iako nije bilo jutro pa je uslijedilo skupljanje na parkingu i jednoglasna odluka o odabiru lokacije za obedić.

Na Burji se barjak vije, a ni klopa loša nije. Osebujan i obujmom impresivan konobar je malkice gunđao na broj sretnih Vinfić(c)a, ali nam nije mogao odoljeti te smo hranu dobili jako brzo.

Nahranjeni, krenusmo prema zasluženom odmoru.

Tekst: neinspirirani Obedić i Zrnobradi.

Fotke: vinfići