Kako nam se polako i na moje veselje prikrada proljeće, tako nam se prikrada i veselje sa ludim i nepredvidivim vremenskim prognozama. U slovenskim Alpama, proljeće malo kasni, jer je još nedavno zapalo puno snijega, a preko dana je toplo, pa je i taj snijeg problematičan i nije baš najbolji za neki kvalitetan zimski uspon.
A zbog tog ludog vremena i kombinacije novo napadalog snijega I sunca/ toplog vremena preko dana, dosta je i nepredvidiva situacija sa lavinama, pa se nisam usudio otići na neki ozbiljniji uspon. Priča se da nije dobro kad te zatrpa lavina. Navodno.
Dobio sam tip od frendova Slovenaca, za vrh koji nema lavinozna pobočja, a 2-tisućnjak je i ima podosta snijega na njemu, zove se Velika Raduha u Kamniško-Savinjskim Alpama, na visini od 2062 m. Pratio sam prognozu kroz tjedan, izmijenila se 48 miliona puta i konačno u subotu popodne kaže - sunčano sa malom naoblakom cijeli dan. Skačem s kutne i pakiram ruksak.
Krenuo sam na put oko 5 ujutro, jer sam htio krenuti hajkat oko 7. Odlučio sam da će mi polazište biti malo bajkovito mjesto Luče, na visini od cca 530 mnv, jer em se smjestilo na pola puta i meni savršenoj cesti za vožnji između mjesta Mozirje i Logarske doline - mislim da svi znaju za Logarsku i koliko je ona nestvarno lijepa, tako da o tome nema potrebe pisati - em sam htio pronaći neku najnižu polazišnu točku, da prođem čim više visinske.
Zaboravio sam napisati da kroz mjesto Luče protječe predivna kristalno čista rijeka Savinja, posebne sivo - tirkizne boje. Znaš da je rijeka savršeno čista i svježa kada ima onaj poseban miris te svježine.
Krenuo po planu par minuta iza 7, te zadao mojem vjernom materijalnom frendu Garminu GPX trag, da se ne izgubim. Put je bio relativno dobro markiran i kreće kroz šumu i travnata prečenja, ali nažalost, dio od više od 3 km vodi po makadamu, što mi moji tabani neće tako brzo oprostiti.
Nevermind, nije mi smetalo, to sam prošao i ušao opet u šumu, gdje me već polako počela pratiti gusta magla, koja je bivala sve gora, kako sam se približavao mojem prvom cilju, Koči na Loki pod Raduho na 1536 mnv - koja se taman otvorila taj vikend, pošto je i u SLO bio produženi praznik.
Čudim se sam sebi (hvala ti Garmine) što nisam profuljao koču, jer sam je od magle jedva vidio. Iz nje je dopirala vesela mjuza, te sam se i razveselio da još ima i koja živa duša u ovoj magli osim mene. Nije mi jasno kako me je itko mogao vidjeti u ovom Stephen King horroru, no, otvara se prozor od koče, te draga skrbnica viče dal idem probati na vrh, poradi magle. Pomalo zbunjen što me uopće skužila, rek'o idem, nadam se da će biti ipak sunce na vrhu. Zbilja je bila jako draga, jer je rekla da se pazim i da kada se spustim, da joj se obavezno javim da zna da sam sigurno stigao i da će me za to počastiti pivom. U tom trenutku sam zacementirao svoju odluku da se neću baciti sa vrha, nego ću se probati vratiti natrag.
Čuo sam "besplatno pivo", stavio dereze, jer taman je na 1500 mnv snježna granica i prešaltao u šestu - Velika Raduha, here i come!
Čekalo me još oko 500 mnv za proći do vrha i snijeg je bio li-la. Solidan, ne najbolji, ali nisam previše propadao. Recimo. Osim kada sam pogodio neki grm ispod snijega, pa do pojasa. Ali, to je sve dio snježnog veselja. Priznam da sam malo bio u bedu, jer sam si već mislio da će me ta magla/oblak i dočekati na vrhu, al kaj sad, tu sam i ne odustajem. Uživat ću u pogledu na maglu na 2000 metara. Savršen nedjeljni dan.
Kako sam prtio polako prema vrhu, na visini su se skromno prikazivali tračci plavog neba, u tom trenutku najljepša boja koju sam ikada vidio. Od te savršene slike, jednostavno čovjek živne, pa sam i ja dobio osmijeh na lice i još ubrzao prema vrhu, nadajući se da me tamo ipak čeka sunčano iznenađenje.
I avaj (kako bi rekli naši junaci u starim stripovima), došao do nekih cca 1950 mnv i preda mnom se ukazalo žuto, plavo i bijelo savršenstvo. Moje omiljeno sunce, nestvarno čista plava boja neba i flafasti bijeli oblaci, koji su se igrali i dodirivali sa najvišim vrhovima svih slovenskih Alpi. Reko sam sam sebi, čovječe, ti kao da si ušetao u bajku. To mi je bila najljepša moguća nagrada za uspon. Brzo sam projurio kraj male i niže sestre "Male Raduhe", na 2029 mnv i ubrzo stigao na vrh.
Trebalo mi je mrvu manje od 3 sata i 20 min, prošao sam cca 1570 metara uspona u nekih 9,6 km. A sreće, a smijeha, a veselja. Ono, skačem na vrhu i vrtim se ukrug sam sa sobom. Nigdje nikog, ja i ovo savršenstvo samo za mene.
Kad me netko pita zašto se ustajem rano, noću, vozim par sati, hajkam po zimi, snijegu, taj jedan slobodan dan u tjednu, da bi došao na tamo neki jelte, bezvezni vrh planine, zaista bih želio nekome dati svoje oči na minutu, na par sekundi. Sve bi bilo savršeno jasno, jer riječi to ne mogu opisati. Ne postoje one dostojne te ljepote. Brzo vadim mobač i slikam čim više mogu, jer to moram i želim pokazati i drugima. Moraju to vidjeti. Divim se kao malo dijete.
Nažalost, sve ima svoj kraj, pa nakon 40-tak minuta savršenog chillanja i skakanja po vrhu amo - tamo, polako su se počeli navlačiti oblaci na vrh i to je bio moj queue da krenem polako prema dolje. Niže je već i sunce dobrano počelo grijati, pa sam znao da će snijeg biti zeznut. Uz zov hladne pive u glavi i željom da previše ne zabrinem skrbnicu koče, krenuo sam polako u bitku sa šlagom. Pardon, snijegom.
A šta da kažem, propadao sam. Poneka kletva iliti opaska urednika puta, pa sam i lagano i pažljivo hodao prema dolje, jer nisam baš želio ozljedu koljena ili noge, što je velika mogućnost u ovakvim situacijama, ako je čovjek prenagao i nepažljiv.
Some time later, stigao do koče, skinuo dereze i reko, idem na zasluženo druženje.
Moram priznati da su mi se malo zasuzile oči, jer kada me skrbnica ugledala, odmah me prepoznala, pojurila prema meni, dala ruku i zagrlila, bila zaista i vidljivo sretna što sam tu i što sam se vratio. Kao vlastita majka. Respect i divan trenutak. Kao u filmu Fast & Furious 796, preskočila preko šanka i izvadila savršeno ohlađeno Laško.
Mislio sam da ću popiti i čašu sa pivom, tako mi je pasala. Došao sam taman na feštu i zvuke harmonike, jer su dečki iz nekog PD-a iz Ajdovščine, slavili momačku. Neprekidno od subote popodne. Jesus. Bili su malce cvrc-mrc, kako bi netko rekao, te su mi urlali kako sam bio na vrhu i svaka čast i kako je moguće da je gore sunce. Ekipa je bila zakon!
Stojim naslonjen na šank i pijem hladno pivo (hihi), te upijam zvuke harmonike. Too good to be true. Banuli i na vrata frendica Nataša iz naše planinarske škole i njezini frendovi, mislio sam da sanjam. Uz smijeh, čakulanje i dobre slovenske šlagere, vrijeme je brzo prošlo, pa sam i ja tužna srca morao krenuti natrag.
Oprostio se sa svima, veselim dečkima, dragom skrbnicom, obećao da ću se vratiti i krenuo polako natrag. Magla se polako smirila, makar je još uvijek bila tu, te sam sada mogao ubrzati i već za nekih sat vremena bio kod auta na parkingu uz onu predivnu rijeku Savinju.
Krenuo polako autom put Mozirja, sa otvorenim prozorima na autu, uživao i divio se krajoliku - obožavam voziti ovom cestom i jedva čekam da se vratim.
Tekst: Zdenko Ded.
Fotografije: Zdenko Ded.
