Dragi svi,

Došao je red da i ja napišem jedan izvještaj, a ne da tu obvezu prebacujem na druge. Puno toga na ovoj školi nije bilo točno kako je planirano, a pogotovo izbor mjesta za izlet. U tom tonu nastavili smo do kraja. Budući da na Klek nismo dosad mogli zbog kiše, odlučeno je da odemo tamo. Prije samog brda, otišli smo u Zavičajni muzej u Ogulinu kako bismo posjetili Alpinističku zbirku. Dok su ih sa zidova gledali stari alpinisti, ali i neka poznata lica, školarci su mogli vidjeti kako je alpinizam u Hrvatskoj krenuo i nisu bili ravnodušni prema odvažnosti i trudu naših starih. Zato mislim da je i simbolično i lijepo što smo za kraj škole došli tamo gdje je sve počelo.

Budući da smo rano krenuli, rano odradili posao, rano je mogla krenuti i zabava. Uz vatricu (i još više dima) i dijeljenje hrane koju smo svi pripremili, veselili smo se kao prava ekipa što smo u zadnja skoro 3 mjeseca i postali. Zabava nije trajala dugo u noć (oprosti Rale, opet te iznevjerismo), pa je zato ostalo još snage da u nedjelju školarci, oprostite, novopečeni pripravnici, sami istražuju klečke smjerove. Bilo je lijepo slušati kako prepričavaju iskustva i osjećaje, kako im se sviđa Klek i kako već smišljaju sljedeće planove.

Ni instruktori nisu ljenčarili, neki su istražili neke smjerove koje još nisu penjali. Ivona je zaključila nešto nalik na ovo: “Ovo više nema smisla. Moram početi penjati šestice!” Čepo i ja smo se istovremeno hrvali sa Žoharom. Koliko ne podnosim istoimene životinje, toliko mi se svidio ovaj smjer!