90 godina Premužićeve staze i 11 vrhova Sjevernog Velebita

8. i 9. srpnja 2023. godine Velebitašice i Velebitaši su se odlučili proslaviti 90. rođendan jedne od najljepših staza Hrvatske. Ideju dr. Ivana Krajača je inženjer šumarstva Ante Premužić proveo u djelo. Staza se gradila od 1930. do 1933. godine tehnikom suhozida. Staza je trasirana tako da nema velikih uspona, ali nadobudne Velebitašice i Velebitaši su se potrudili tu stazu malo začiniti. U dva dana hodanja na raspolaganju nam stoji 11 vrhova sjevernog Velebita.

Petak, 7.7.2023.:

Dok se većina spremala na Velebit tek u subotu 8.7., dva auta su krenula već u petak. Plan je bio spavati na Alanu te se u subotu spustiti do Krasnog od kuda naša rođendanska tura kreće. Kako ne bi monotono slijedili plan, jedan auto završava na Zavižanu gdje iskrcavaju sastojke za subotnju večeru te ostaju tamo prenoćiti. Drugi auto stiže na Alan. Nakon lagane šetnje i večere, odlazimo na spavanje u ugodnom planinskom okruženju. Već sada se strka skupljanja po Zagrebu nakon posla i dan ranijeg kretanja isplatila. Slijedeće se jutro odmorni spuštamo u Krasno na mjesto okupljanja.

Subota, 8.7.2023.:

Prvi stižu već u 7:30. Planirani start se malo pomiče. Atmosfera je dobra te se kave i doručci odrađuju bez stresa. Plan puta je popesti se na Mali Rajinac, a nakon toga pojedinci se mogu pridružiti jednoj od 3 grupe. Cilje za subotu je popesti sveukupno 6 vrhova preko 1600 m: Mali Rajinac, Veliki Pivčevac, Veliki Zavižan, Balinovac, Zavižanska Kosa te Vučjak. Oni koji pak odluče za lakši put mogu u nekoliko točaka krenuti direktno prema planinarskom domu Zavižan te se počastiti osvježavajućim pićem i uživati.

30 planinara oko 9 sati kreće iz Krasnog prema Jezerima i crkvi sv. Ante. Put kroz šumu je strm, a postotak vlage u zraku visok. Već se ovdje počinju formirati grupe. Perica kao prvi vodi grupu Ptica Trkačica. Kod crkve se Ptice Trkačice skupljaju i čekaju vođu Kojota, Kapetana Puža i vođu ovog izleta, Edu. Kojoti su druga grupa koja će također pokušati popesti svih 6 vrhova, ali sporijim tempom. Dolaskom Ede, koji preuzima kontrolnu točku, 15 od 30 ljudi nadobudno i brzim korakom grabi prema Malom Rajincu, dok se Kojoti i Tweetyji i dalje skupljaju. Tweety, grupa koju je vodila Daria, je treća grupa koja će laganijim tempom popesti onoliko vrhova koliko im se bude htjelo te maksimalno uživati. Vrijeme je predivno, sunčano s tek pokojim oblačkom.

Dok visinska razlika od Jezera do bilo kojeg od ciljanih vrhova nije bila pretjerano velika, svaka strmina kojom smo se penjali uzela je svoj danak te cijedila energiju. Na svu sreću, bili smo spremni vratiti energiju s dovoljno sendviča, čokolada i ostalih planinarsko-prehrambenih proizvoda. Nakon uspješno popeta tri vrha, na četvrtom vrhu Balinovcu, već izmučeni i umorni, raspodjeljujemo zadnje litre vode kako nitko ne bi ostao žedan. S dovoljno tekućine, stižemo i na Zavižansku Kosu te iz sve bližeg gledamo ljude kako uživaju na terasi planinarskog doma Zavižan. Željni okrijepe, malo se spuštamo, pa se malo penjemo te napokon stižemo do doma. Ruksaci i gojzerice su ostavljeni po strani, a hladna i osvježavajuća piće u rukama. 5 od 6 vrhova je odrađeno.

Grupa se malo po malo popunjava te je uskoro cijela grupa na domu. Chef Mate se prihvatio kuhanja večere za 30 gladnih planinara dok grupica od 15-ak ljudi kreće na Vučjak svega nekoliko minuta hoda iznad doma pogledati zalazak Sunca. Po povratku slijedi fenomenalno varivo s kobasicama, kratki govor vođe ekspedicije te zatim tišina narušena zvukovima žlica kako stružu po tanjurima. Nakon večere umorni i siti odlaze spavati, ostali ostaju feštati nakon uspješno odrađenog prvog dana.

Nedjelja, 09.07.2023.:

Danas nas čeka dionica Premužićeve staze od Zavižana do Alana. Sama staza nije teška, ali kada dodamo Gromovaču, Crikvenu, Krajačev Kuk, Seravski Vrh i Alančić situacija postaje ozbiljna. Vrijede ista pravila kao i za subotu. Svatko prema svojim željama i mogućnostima može odlučiti na koliko se vrhova želi penjati. Olakotna okolnost je da devijacije s glavnog puta nisu velike. I danas je sunčano i toplo, na stijenama čak i vruće.

Za početak krećemo makadamom do početka Premužićeve staze. Ovdje nam Edo napomene da zamislimo kako bi nam bilo ovdje hodati da nema staze te koliko je truda i energije uloženo u izgradnju iste. Kao što ćemo uskoro vidjeti kroz prilično nedostupan kraj teško je i kretati se, a kamoli sagraditi stazu. Svaka čast svim graditeljima na ustrajnosti da ovaj projekt dovedu do kraja. Nama su dali jedinstvenu šansu doživjeti divljinu Velebita iz neposredne blizine.

I tako smo mi krenuli hodati Premužićevom stazom. Malo po malo dolazimo do prvog vrha, Gromovače, te ubrzo nakon toga i do Rossijeve. Hodanje po stazi je predivno, od divljenja graditeljskoj vještini do predivne prirode i pogleda na Jadranskom more te Hajdučke i Rožanske Kukove. Sporije se krećemo, ali zato stignemo upiti svu ljepotu Sjevernog Velebita. Vrhovi se nižu jedan za drugim, a umor raste. Polako i travnati uspon na Alančić dolazi na red, 11. i posljednji vrh ovog vikenda. Olakšanje i sreća nadvladavaju umor te dobivamo dodatnu dozu energije za privesti ovaj izlet kraju. Sada već u manjim grupama, polako stižemo do planinarske kuće Alan, gdje ponovno skidamo ruksake i gojzerice te uz hladno pivo ili gemišt čestitamo jedni drugima na izvrsno odrađenom izletu i lijepom vikendu.

Umorni, ali zadovoljni čekamo Dragec prijevoz nazad u Krasno, ukrcavamo se u aute te krećemo nazad za Zagreb.

Još jedan izlet je odrađen. Premužićeva staza svaki put iznova očara i neka tako i ostane.

A mi se, ako ne prije, vidimo na proslavi 100 godina Premužićeve staze; navodno će uskoro biti mail s najavom :)

Izvještaj napisao: Sebastian Barić.

Fotografije: razni autori izleta.

Sekcija Livadarenje

I kratak osvrt od strane nove sekcije našeg društva.

Naša sekcija se oformila tamo negdje na prvom usponu iz Krasnog, nakon što su ostali kolege upalili svoje mlazne pogone i otrčali prema planiranim vrhovima. Mi smo ostali kao vjerni fanovi iza i navijali da osvoje sve što su naumili. I ovim putem, svaka čast ljudi!

Nakon što smo preživjeli taj nemilosrdni prvi uspon, za nagradu smo dobili prekrasnu visoravan Jezera. S obzirom na to da velebitske visoravni nisu tako vidljive s otoka niti autoputa, ovakav pogled je bio još posebniji jer smo zapravo počeli otkrivati što sve Velebit skriva iza gromkih i strmih padina koje smo inače navikli gledati. Nakon što smo se malo dobili kod ruševine crkve sv. Ante, nastavili smo dalje prema Malom Rajincu, jer smo odmah bili odlučni da svakako osvojimo najviši vrh Sjevernog Velebita.

Pogled od gore je fantastičan, slike mogu dočarati samo mali dio te očuvane ljepote. Imaš more, imaš Hajdučke i Rožanske kukove, imaš masu ostalih vrhova i negdje tamo i naš subotnji cilj na Zavižanu. Nakon Malog Rajinca, jedan dio ekipe se uputio dalje osvajati vrhove, a mi ostali smo sigurno krenuli prema planinarskom domu. Bilo je sunčano i vruće, s puno buba kamikaza i finih livadskih mirisa. Sva voda koja je postojala po ruksacima je nestala do planinarskog doma.

Nakon što smo ostavili teške ruksake, popili još tekućine, popeli smo se na Veliku kosu i od tamo uživali u predivnom pogledu na naše otoke. Daria i Tajana su nadobudno otišle osvojiti još dva vrha, i u tome uspjele jer kako neće kad jednom krenu, a mi smo opet nastavili zdušno navijati za njih, sjedeći i uživajući na suncu. Navečer, naši fantastični Mate i Marina su pripremili ukusno varivo, i omogućili nam da ili nastavimo dalje uživati u druženju ili da odemo mirni i siti na spavanje.

Drugi dan je bio rezerviran za prekrasnu Premužićku. Komentirali smo da bi UNESCO trebao razmotriti i zaštititi ovo čudo gradnje koje je oživilo ovaj divlji Velebit. Vidici od tamo su fantastični, nema člana grupe koji nije izlizao riječ prekrasno dok smo hodali stazom. Na putu smo vidjeli i medvjeđi trag (hint: nije otisak stopala), pa smo najglasnije moguće pjevali sretan ročkas Premužićevoj da medo ne bi nas vidio kao nedjelji desert za taj isti ročkas. Drugi dan smo bili raspoloženiji za penjanje po vrhovima pa smo se popeli na vrh Gromovača i Crikvena (rukama i nogama) i baš uživali u penjanju i ponovno prekrasnim pogledima. Ručali smo u Rossijevoj kolibi, koja nam je pružila iskustvo s pet zvjezdica.

Do Alana smo došli popodne oko 16h, prepuni dojmova, maksimalno isušeni od vrućine i uživali smo u hladu dok Dragec nije sa svojim Dragec toursom došao po nas. Nakon vožnje po kvalitetnom makadamu nekih sat i pol vremena, stigli smo do auta u Krasnom i nastavili prema Zagrebu.

Hvala Edi na fantastično organiziranom izletu i na nesebičnom dijeljenju svog enciklopedijskog znanja o Velebitu, veselimo se novim izletima (no pressure, Edo )!

Izvještaj napisala: Antonia Mihaljević

Što kaže Kapetan Puž (incijator izleta)?

Bio je ovo jedan od onih izleta kad sve ‘sjedne na svoje mjesto’, kad se ispune sva tvoja očekivanja I još iznad toga! I kad si sretan što si Velebitaš/ica 😊 ! S obzirom da je nekoliko velebitaških autora/ica već opisalo tijek izleta neću ulaziti u te detalje, više ću se dotaknuti onog što emotivcu Kapetanu Pužu (inicijatoru izleta) razgaljuje dušu nakon ovakvih vikenda…

Prije svega, iako sam od 2015-e (kada sam se uključio u aktivnosti PO-a) organizirao I inicirao razne izlete I pohode, u Dinaride, Alpe pa čak I na Kavkaz, nikada se nije dogodilo da nas na izlet krene 30?! Priznajem, hvatala me je malo I ‘tremica’, jer puno ekipe nisam niti poznavao prije izleta, a tura koju sam zamislio uključivala je podosta ‘tabananja’ po sjevernom Velebitu, kao I logistike za proslavu. Na svu sreću, Velebitaši/ice su uvijek tu da uskoče! Perica I Daria pristali su zajedno samnom pripaziti na ljude, posebice one manje iskusne, koji još ne poznaju Velebit. To mi je već dalo sigurnost, jer sam znao da su oboje iskusni planinari koji su već vodili puno ekipa, a I znao sam da ćemo se puno lakše održati u sigurnosti skupina, da neće biti zalutalih ovčica I sl. Time smo dobili I mogućnost da se podijelimo u 3 već spomenute grupe I ta taktika je dala rezultate! Koliko sam kasnije ispitao ljude, svi su zadovoljili svoje planinarske apetite, nije bilo svađa oko presporog ili prebrzog ritma, a I uspjeli smo održati osnovno I jedino pravilo izleta na kojem sam zaista inzistirao – NITKO NE HODA SAM! Naravno, nemam ništa protiv solo igrača koji pohode planine, ali kad organiziraš izlet za 30 planinara, onda to jednostavno nije opcija! Uglavnom, vidjevši kako se tijekom izleta tečno I prirodno dijelimo u te grupe I hodamo svak u svom ritmu, a opet u skupini, s osmijehom na licu (a I pokojom kapljicom znoja na čelu), znao sam da smo ‘pogodili u sridu’ sa tom taktikom – stoga, živjele  TRKAČICE, KOJOTI I TWEETY-ji 😊 !

Drugo, veliko hvala svima koji su preuzeli inicijativu I počeli s pripremom večere dok su neki od nas još uvijek bili na stazi! Time ste nama ostalima dali mogućnost da uživamo u prekrasnim vrhovima na putu do Zavižana, u svom ritmu I na svoj način! Jer inače, da nije bilo inicijative, organizator izleta morao bi odustati od nekoliko zadnjih vrhova I hitati prema kuhinji doma…a ovako, kad smo došli na dom, lonac je već ‘krčkao’, mirisi su se širili kuhinjom, a pivo je bilo puno slađe, jer smo ostvarii ciljeve dana!

Treće, kada sam planirao izlet namjerno sam uključio hrpetinu vrhova (10 + 1), kako bi nam svima dao ‘viši cilj’, koji te gura naprijed. S druge strane, iskreno, bio bih zadovoljan I da smo se uspeli na pola do tih. No, kada mi je na kraju Perica rekao da se 6 članova uspelo na svih 11 vrhova, a da su od toga troje školarci, mojoj srećici nije bilo kraja! Dakle, uspjeli smo?! 11 vrhova sjevernog Velebita iznad 1600m u 2 dana? Pa tome se nisam zaista mogao nadati?! 😊

Naravno, nismo svi otišli na sve vrhove, ali nahodali smo se kao prasci, neki su doživjeli sasvim nove razine hodanja, a svak onaj koji zna što zaista znači biti Velebitaš/ica zna da je uspjeh pojedinca ujedno I uspjeh grupe! Jer, zajedno smo krenuli gore, zajedno smo se podržavali, dijelili vodu, hranu, veselje, znoj I kukanja...i uspjeli smo!

Da zaključim, u današnje vrijeme preizraženog individualizma i ‘selfie generacije’, kojima je bitno samo da oni sami budu viđeni na nekom vrhu, ovakav grupni pohod prepun međusobnog poticanja I to na jedno od mojih najdražih mjesta na svijetu, daje nadu da je još ostalo PUNO onog što nas već preko 70. god. drži zajedno – a to ‘ono’ zove se…pogađate…VELEBITAŠKI DUH! 😊

Zato, hvala svima ekipa! Ako je suditi po ovom pohodu, čekaju nas još mnoga zajednička otkrivanja I usponi! 😊