Datum: 27.05.-30.05.2023.
Gorja: Karavanke i Julijske Alpe.
Izvještaj napisali: Iva i Filip.
Eto napokon izvještaj koji kasnih nekih mjesec i pol dana… Bolje ikad, nego… U svakom slučaju, bilo nam je dost lijepo: neki su i prvi put osjetili kak je to stajat na preko 2k iznad razine mora, a neki su krenuli na Velebit pa završili iznad Krnskog jezera. Life is funny sometimes.
Ekipa, hvala na super društvu i druženju, bili ste fantastični i bilo mi je iznimno drago podijeliti produženi vikend s vama: Mateo, Strahinja, Petra, Robert, Mario, Vedrana, Iva i Anita!
Prvi čin - Karavanke (Filip)
Plan za prva 2 dana je bio šetnja po Karavankama, a kako nas se skupilo sedmero, dogovorili smo da se auti nađu na Voklu, bez standardnog Cuga. Tek toliko, da ostane više vremena za guštanje u planinama. Jedan auto su činili novopečeni dipl. planinari 46. VOPS-a; fasciniralo me da njih četvero stiže na izlet već u prvom vikendu nakon što su skoro sve vikende prošla 2 mjeseca proveli s čvorovima i azimutima. I Dragecom…
Al odlično, nadobudnih i empatičnih nikad dosta. :)
Iz Ljubelja smo krenuli na Begunjščicu, prvo prema planini Preval, gdje smo malo odmorili. Pa prema Roblekovom domu gdje smo još malo odmorili. Pa lagano prema vrhu, al kako je ove godine zima podosta oduljila, dočekalo nas je ponešto snježnih plahtica koje smo trebali zgužvati. Pogled s vrha se, za razliku od prošlogodišnjeg uspona, može nazvati pogledom. Bez magle, otvorilo se na sve strane: Stol, Vrtača, Košuta, Bledajo…
Nakon malo druženja s galicama i s mađarskim vojnicima (zaboravih spomenuti veoma bitnu činjenicu da su se taj vikend na čitavom području odvijale NATO vježbe. Malo je uznemiravajuće svako malo čuti rafalne pucnjeve u hribima?!), krenuli smo se spuštati, ali snijeg nije dao da do Zelenice dođemo normalnim (siparskim) putem, pa smo se vratili do Robleka i krenuli po hipru (slično sipru, al nije baš) prema Domu na izviru Završnice. Netko iz ekipe je primijetio da se radi o dosta ironičnom imenu. :)
Nakon strmog spusta, imali smo priliku diviti se spomenutom domu (oke, oke, jednom ćemo i tamo noćiti) i uz zalazak sunca smo stigli do Zelenice i veselih domaćina.
Idući dan smo se laganini spustili natrag do Ljubelja i autiju, olakšali se nepotrebnog tereta i krenuli prema austrijskoj granici i Koči na Ljubelju. Nakon degustiranja jednih od najboljih štrukli u okolici, šećer je napravio svoje pa smo otrčali do Košutice i uživali u predivnim pogledima na greben Košute, austrijskim vrhovima sa sjeverne strane te dijelu Karavanki koje smo ostavili iza sebe.
Spustili smo se drugom stazom, do Pastirske koče na planini Korošica gdje nas je simpatičan domaćin pogostio domaćom kobasom, kosanom mašću i paradajzima. Sve što je imao i bilo je odlično!
Nakon gozbe nastavljamo prema autima i usput srećemo mini krdo divokoza koje nam se belje s visoka, njima sipar ni hipar nisu problem… To je bilo to od dipl. ing. planinarstva za taj vikend - slijedio je povratak u grubu realnost: posao i Zagreb. Strahinja, Mateo i ja ostajemo još malo, al kako smo Karavanke već vidjeli, bilo je vrijeme za nešto novo…
Drugi čin - Dvojno jezero (Filip)
I tak smo se pozdravili s izvrsnom ekipom s 46. VOPS-a te lagano krenuli do Bohinjskog jezerca. Sasvim slučajno preko Jesenica, al kog briga za pola sata dulje vožnje u dobrom društvu?
U Ribčevom Lazu stajemo na burgere kod Foksnera i dok ih onako izgladnjeli čekamo, zove me Iva. Ukratko, njoj i Aniti je propao VPP na koji su krenuli tog dana zbog više sile i traže alternativu - naravno da je nama i više nego super da nam se pridruže i brzo dogovaramo detalje.
Nakon prospavane noći u hostelu pod Voglom, cure nam se pridružuju oko 9 ujutro, još uvijek spakirane za VPP, s ruksacima većima od njih. Nakon što istovaruju pola stvari u auto, ruksaci su i dalje veći od njih, ali navodno nešto lakši. S naglaskom na navodno…
Njihov auto ostavljamo kod hostela da izbjegnemo plaćanje parkinga (koji se, naravno, ne plaća, kako se ispostavilo) i odlazimo do Koče na Savici otkud krećemo s usponom do Crnog jezera preko Komarče. Dug i strm uspon uzima svoj danak, a ni pretovareni ruksaci nisu pomogli, pa hladnu vodu Crnog jezera s guštom dočekuju naše izraubane noge.
Kratko osvježenje pa nastavljamo prema Dvojnom jezeru i njegovoj, u tom trenutku zatvorenoj, koči. Lijepa staza je na segmentima još uvijek pod snijegom, ali ništa strašno pa relativno brzo dolazimo do odredišta gdje se gostimo delikatesama iz ruksaka. A neki od nas su imali sreće uživati u čokoladama koje su nažicali od nekih zalutalih belgijskih turista. :)
Lagano krećemo prema finalnom odredištu za taj dan: Domu na Komni. Taj dio puta je malo dosadnjikav, čemu nije pripomoglo ni oblačno vrijeme koje nas je pratilo čitavo popodne. U domu neki Izraelci imaju privatni party, a mi se zezamo s domarkom Matejom (ili ona s nama?) i tražimo rute za cure koje bi ostale još koji dan više da im se isplati nošenje svih tih silnih stvarčica u ruksacima.
Ujutro odlučujemo da ćemo ih otpratiti prema Krnu, barem do Bogatinskog sedla pa se nakon doručka šećemo prekrasnim krajolicima prema Koči pod Bogatinom i od tamo radimo lagani uspon prema sedlu. Da nam ne bi bilo predosadno, Strahinja i Mateo odlučuju da bi bilo zabavno malo prošetati po nekoliko snježišta, a mi ih poslušno pratimo i bacamo kladionicu tko će prvi odsklizati negdje ispod… Na kraju smo se svi uspješno dočepali tog famoznog sedla s kojeg pucaju predivni pogledi prema Krnu. Koji je i dalje prekriven snijegom, tako da se opraštamo s razočaranim curama i lakim kasom vraćamo prema autu. Uz dosta čakulanja i upoznavanja jedne nove siktave prijateljice, završavamo s našom avanturom i pridružujemo se ekipi 46. VOPS-a iz prvog čina.
Treći čin - Velika Baba (Iva)
Nakon rastanka s dečkima na Bogatinskom sedlu, Anita i ja nastavljamo dalje u smjeru Krnskog jezera. Zbog dosta snijega na sjevernoj strani, potonula nam je nada da se popnemo na Krn, ali i dalje imamo u rukavu Veliku Babu.
Putokaz pokazuje 2h i 30 min do Planinskog doma pri Krnskih jezerih. Put nas vodi kroz prekrasan alpski krajolik, uz puno zelenila, sitnog i neobičnog alpskog cvijeća i lijepe vrhove pred nama. No, sprema nam još jedno iznenađenje - odjednom, neočekivano, iza stijena proviruje cijeli jedan kompleks ruševnih zgrada. Saznale smo kasnije da se radi o skladištu talijanske vojarne Cesare Battisti, a da je dio planinarskog puta zapravo napravljen po trasi talijanske ceste iz 1939. koju je napravila talijanska vojska. Ako nekoga zanima više - detaljan članak je na linku.
Malo smo istražile cijeli kompleks i brzo nastavile dalje do Doma pri Krnskih jezerih, gdje smo se okrijepile hladnim radlerom i ručkom. Vrijeme nas je dobro poslužilo pa smo nakon kratkog odmora krenule na uspon na Veliku Babu (2014 m). Uspon nije baš lahka pot, ali nije ni pretežak - ima nekoliko dijelova na kojima se priječi sipar, što nije najugodnije. No, zato su pogledi prekrasni - kako na Veliku Babu, tako i na Krnsko jezero i Krn.
Povratak do doma je malo lakši, uz kratko sanjkanje po snježnim dijelovima puta. :D a timing je bio perfektan - kad smo kročile u dvorište doma, počela je lagana kišica. Uz mali odmor, nastavljamo još kratki posjet Krnskom jezeru, prije povratka u dom na spavanje. U domu se smještamo u sobu, no večer nam nije prošla ugodno. Domar nas je pokušao prevariti za smještaj i cijenu smještaja, a nakon što ga je Anita suočila s time, počeo je prijetiti “da pazimo kako se ponašamo, jer vani pada noć, a mi smo u brdima”. A da ne spominjem da tamo nema signala.
Na prve zrake sunca iskačemo iz kreveta i prije 6:30 napuštamo dom i krećemo natrag do Doma na Komni. Uz lagane promjene rute i nekoliko pauza i uživanja u ljepoti prirode, stižemo do Komne za neka 3 sata, pijemo čaj i spuštamo se po silnim serpentinama do Koče pri Savici. Anita je šarmirala 2 Slovenca da ju odbace do auta (koji je ostao parkiran kod hostela) te nam je preostalo još jedino da uživamo kraj Bohinjskog jezera prije povratka u Zagreb :)
