Rjavim zubom na Rjavo jezero

Datum izleta: 24.06.2023.

Gorje: Julijske Alpe

Voda, ta divna i čudnovata tvar sa svojstvima i ponašanjem tako osebujnim i atipičnim, čak i za ovu neobjašnjivu prirodu koja nas okružuje i ispunjava, da čovjek skoro pomisli da ima „a mind of its own“. Sate sam provodio ko dijete promatrajući živi svijet vode pod mikroskopom pitajući se kuda sva ta bića koja u toj kapi žive idu, i kaj to oni rade.

Voda uspijeva pomiriti dva ekstrema s kojima se mnogi ljudi muče cijeli život, potpuna prilagodljivost forme uz potpuno zadržavanje svog identiteta, i uvijek pronađe put.

Nije niti čudno da sam za svojih prvih 2000m odabrao posjetiti jezero koje raste na planini. Zašto Rjavo? Pa 2 dana prije polaska završio sam u noći na hitnoj sa zubom, moja zubarka je na GO, zamjena to ne bude dirala, pa je onda odlučeno za mene, sa rjavim zubom na Rjavo jezero.

Plan je bio krenuti 24.6.2023. u 6 ujutro za Slo, no frend je malo zaštekal pa se sve to pomaknulo na skoro 7:30, kaj buš. Ruksaci u autu, mjuza prikopčana i deri na autocestu.

Odlučili smo stati u Bledu, kad već posjećujemo vodu onda ajde to kako spada.

Stajemo na kavu da okinemo pokoju fotku jezera i put pod noge. Naravno, nije moglo proći bez još nekoliko stajanja da bi se gledali predivni konji i uvježbavalo s analognim fotićem koji je taman par dana prije stigao poštom.

Sve to odužilo je plan, i na kraju smo i frend i ja odlučili ostaviti vrijeme tamo negdje na cesti prije planine, čvrsto obećavši da ćemo ga pokupiti na povratku. Samo sam pitao frenda (valjda 3. put): „Čeonu si uzel 100%?“, na njegovo potvrdno „da“ smo oboje zaključili da nas u tom slučaju nešto tamo negdje zaboli.

Za put sam odabrao planina Blato -> Rjavo jezero koji će nas provesti pored Jezera na Planini pri Jezeru, koče na Dednom polju, predivan Stog, kroz Vrata (2192m) i onda polagani spust do Rjavog (2006m) i do Zasavske koče na Prehodavcih na zasluženi odmor. Sve to je trebalo trajati cca 4:45 do 5h, za nekih 10.2km, to je bila bar početna ideja.

Ockaj, auto je parkan, mi smo spremni, cipel-zug je pokrenut.

Na početku nas odmah dočeka strmina posuta predivnim klizavim kamenjem, jer zašto bi vi hodali po zemlji. Za drveće koje nas je okruživalo imam samo jedan izraz – breathtaking. Korijenje se ispreplitalo u potrazi za mineralima i vodom, stvarajući dodatan dom stvorenjima koje nisu interesirali deblo ni krošnja a ipak su trebali zaklon od grabežljivaca.

Polako dolazimo do Jezera na Planini pri Jezeru (slovenski marketing department će me koštati glave jednoga dana), zrak koji ulazi kroz nosnice poprima drugačiji miris i na 5 minuta se staje fotkati i uživati u pogledu. Ajmo dalje do Dednog polja.

Tamo nas dočeka prilika za natočiti vodu i pozdraviti veselu ekipu Francuza koji su došli ovdje provesti dan i prespavati.

Zelenilo koje nas je nakon tog mjesta dočekalo zaslužuje svoju zasebnu kategoriju, kravice koje su tamo odmarale i koje smo odlučili malo podragati su se uvelike slagale s nama. Nakon kratke rasprave s njima o švicarskim studijama na tematiku „da li Alpe postaju zelenije“, krećemo vijugavim putem do Vrata.

Nismo mogli odoljeti a da svako malo ne okrećemo glavu u svim smjerovima pokušavajući upiti prizore i tražeći svaku izliku za fotku. Tu smo malo nabili tempo i došli do prvog snijega. Uzel sam mini dereze za svaki slučaj ali na kraju stvarno nije bilo potrebe. Na usponu smo susreli puno veselih ekipica koje su se spuštale prema Dednom polju.

Dolazimo do Vrata, sreća i veselje, Rjavo i Zasavska koča su nam u nišanu.

Par fotki i krećemo na put prema dolje. U jednome trenu smo i frend i ja gledali put s desne strane i u isto vrijeme mogućnost penjanja niz planinu drito do jezera, ne Rjavog nego do Zelenog koje je odmah pored našeg Rjavca.

Tako je i bilo. Upiknuli smo jedno dodatno neplanirano jezero na našem putu i krenuli na glavni cilj.

Voda i snijeg koji su nas dočekali bili su daleko od nečeg rjavog. Nismo mogli odoljeti ne provesti vrijeme kod jezera, uživajući u svježini koju je isijavalo.

Uskoro stižemo i do koče, skidamo mokro sa sebe, vadi se hrana i nakon punjenja baterija sjedimo vani i u tišini uživamo u veličanstvenim pogledima. Film s analognog se ispucava do kraja. Sunce se polako spušta i meni postaje žao da nisam uzeo vreću za spavanje da mogu doživjeti zalazak i izlazak.

Cipel-zug se opet pali i trk na povratak. Ovaj puta smo stvarno nabili tempo, jednim (i glavnim) razlogom jer sam htio stići do Dednog polja prije mraka (tada put postaje drastično lakši za noge), s druge strane jer nam je bio gušt.

Procjena je bila dobra, taman dolazimo do koče kako se smračilo. Razočarani smo sa zatvorenim ventilom za vodu koji je bio pod ključem i krećemo dalje.

Šuma po mraku mijenja oblik, svaka sjena je zanimljiva i sve se miče. U tišini se spuštamo uživajući u igri mašte koja radi 100 na sat u mrkloj šumi. Toliko je tiho da mozak izmišlja svoje zvukove iz navike života u buci grada.

I tako otprlike se ova rjava avantura i završava. Do auta smo stigli sretno umorni, ispunjeni a ja sam već radio planove uskoro otići ponovno ali ovaj puta prespavati, možda i posjetiti ostala jezera.

Do slušanja.

Na izletu bili: Jan i frend.