Priprema
Alpski 4000+ plan za ljeto 2023. došao je neočekivano u obliku Jeline poruke koja je glasila otprilike ovako: „12. - 15.8.2023., Dom, Festigrat, PD+, I-II, 50%, dva auta max. Jesi zainteresiran?“. Osim, u to vrijeme, zabrinutosti oko stanja koljena nisam dvojio niti sekunde - odgovor je bio: „Naravno!“
Par dana prije polaska klasične pripreme - sto i jedna prognoza. Nisu bile idealne, ali što uopće očekivati od srca Alpi... obećanje cjelodnevnog sunca je utopija. Put do samog ishodišta uspona je dug. Nakon svih analiza, saniranja ozljeda, premišljanja i vaganja ostalo nas je šest. Vlado, Perica i Jela u jednom autu, Ozren, Juraj i ja u drugom.
Prvi dan
Pokret prema planu, subota ujutro, 6.30. Nakon nešto kašnjenja i čekanja u startu, put je prošao neočekivano ugodno i u kasno popodne bili smo u kampu u Randi. Odličan kamp s vrlo urednim sanitarnim čvorom te mogućnosti najma „sheltera“ po sasvim OK cijeni (40€ za dvoje). Za svaku preporuku kome se ne da nositi karimate i šator te slagati sve za jednu noć. Večer prolazi uz druženje, klopu, cugu i pripreme za jutarnji uspon do Domhutte na cca 2950 mnm.
Drugi dan
Mirna i dobro odspavana noć, još ljepše jutro i ne prerano kretanje na uspon do doma. Planinarskog, ne vrha. :) Parking za auto moguće je dogovoriti u restoranu na samom ulazu u kamp. Cijena je bila 6 CHF po danu. Sličnih kombinacija parkinga ima nekoliko i u samom mjestu, cijene su tu negdje, ali su parkinzi dosta mali. Uglavnom su to privatne parcele kapaciteta desetak automobila.
Nakon cca 4 i pol sata, uz pauzu na Europahutte, stigli smo u Domhutte. Prvi dojam je odličan, a u iduća dva dana nije se promijenio - jedan od ljepših, urednijih i funkcionalnijih domova u kojem sam bio. Domaćini - pravi švicarci, ali kao da nisu. Ljubazni, pristupačni, otvoreni, nasmijani, korektni. Sve pohvale za vođenje doma. Sve funkcionira švicarski precizno, a ljubaznost na razini južnjaka. :) A terasa... neprocjenjivo. Uvjerljivo najljepši pogled s terase nekog planinarskog doma do sada - zapadni dio Monte Rosa grebena, Matterhorn, Zermatt, Weisshorn i još štošta - kao na dlanu.
Nakon večere slaganje ruksaka za drugi, najvažniji i najteži, dan našeg plana - uspon na Dom. Dom je najviši vrh Švicarske koji je cijelom površinom u Švicarskoj i nacionalni je ponos Švicaraca. Do vrha vodi nekoliko ruta. Naš plan je bio eventualno pokušati preko grebena Festigrat, a ako ne bude išlo - „via normale“ preko sedla Festijoch i Hochbergglechera. Do nas dolaze informacije da Festigrat nije u najboljem stanju, da zadnjih dana nitko onuda nije išao. OK, vidjet ćemo. Ako ne budemo za, i standardna ruta će biti OK.
Treći dan
Doručak u 3.00, završne pripreme, navlačenje opreme i pokret oko 4.00 ujutro. Do Festijocha ugodna šetnja uz rub ledenjaka i po istome, prekrasna alpska zora i neprocjenjivi pogledi na planine oko i iza nas. I znatiželjni pogledi ispred nas...
Dolazimo pod Festijoch i tražimo ulaz u stijenu. Ulaz je označen zanimljivo - velikim bijeli „mačjim okom“ kako bi bio vidljiv i po noći. Cca 80 m visoka, gotovo vertikalna, klasična alpska stijena. Iskreno, ovo je „via normale“ na švicarski način - tek nekoliko spitova, nikakve druge oznake osim samog ulaza u stijenu, nikakvog klina, sajle, ničega. Prilično selektivno za standardnu rutu na neki alpski vrh. Uz nešto muke pronašli smo put kroz stijenu, popeli se i zaključili kako će silazak biti blago rečeno zanimljiv.
Dolaskom na sedlo Festijoch Jela presuđuje - idemo na „via normale“ rutu. Festigrat je s jedne strane vrlo strma ledena ploča, a ostatak prilično izložena i krušljiva stijena. Nešto smo malo i sporiji od plana pa je odluka logična. Za spust s Festijocha na drugi ledenjak nije loše imati dva cepina. Naime, potrebno je odpenjati desetak metara strmog leda. Postoji i mogućnost osiguravanja na postojeći štand u stijeni na ulazu u sami spust.
U dva naveza nastavljamo ledenjakom prema vrhu te u razmaku od pola sata dolazimo na isti. Klasičan ledenjak s velikim i dubokim pukotinama između kojih se vijuga na putu prema vrhu. Ledenjak je u dobrom stanju i nije bilo razloga za veliku brigu. Standardni oprez i poštivanje zakonitosti ovakvih uspona bili su dovoljni. Sam vrh vrlo je uski greben s križem te na njemu nema baš mjesta za slikanje u velikim grupama. Pa to odrađujemo oprezno i pokušavamo se ugurati svi u jedan kadar.
Povratak je, standardno alpski, zahtjevan. Nakon hoda po ledenjaku dolazimo na Festijoch. U dva absajla se spuštamo skoro do samog dna stijene. Za absajl je dobro imati 60 ili više metara užeta. U suprotnom je potrebno absajl raditi u više dijelova. Prvi štand za absajl je lako vidljiv. Ostali su ravno ispod njega ili blago u desno u odnosu na prvi, kada se gleda prema stijeni.
Na dnu je ledeni detaljčić za odpenjati koji je Juraja koštao nešto ogrebotina, masnica, ali i nešto dublje posjekotine koju smo na licu mjesta sanirali. Juraj je sve stoički podnio i uz osmjeh, kako samo on zna, odradio ostatak spusta unatoč lakšim, ali sigurno bolnim, ozljedama. Dobro je prošao. Prije svega on, ali i svi mi. :)
Ostatak spusta do doma je dijelom preskakanje ledenjačkih pukotina, dijelom skakutanje po stijenama. U razmaku od 45 min svi se uspješno spuštamo u sigurnost doma. Iako smo kasnili na večeru, suprotno očekivanjima, umjesto hladnih i neljubaznih švicaraca dočekuju nas iskreni osmjesi i posluživanje večere dva sata kasnije bez ikakvih prigovora i problema. Zaista ugodno iskustvo.
Ostatak večeri prolazi u ugodnom druženju na ranije opisanoj terasi. Svi sretni i zadovoljni. Još je ostalo naspavati se i iduće jutro, nakon doručka, spustiti se u dolinu i odvesti do Zagreba.
Četvrti dan
Noć je za mene prošla neočekivani nemirno. Nedostatak zraka, glavobolja, lagana mučnina i slabost pred jutro... nagli uspon s 1450 na 4550 mnm ipak je i mene malo dohvatio. Srećom, čekao nas je samo spust... Tablete su riješili glavobolju, zraka za spuštanje srećom nije trebalo i sve je na kraju prošlo dobro. Nakon doručka spustili smo se dolinu, otuširali u kampu, pojeli k'o pravi turisti na parkingu pored auta i krenuli prema Zagrebu. Put do kuće opet ugodniji od očekivanog.
Suma sumarum
Sve u svemu, unatoč početnom žaljenju što nisam dobio priliku istražiti svoje granice na Festigratu, vrlo uspješan i lijep izlet i uspon. Nešto granica je ipak dotaknuto, pa i malo pomaknuto. Vrijedno iskustvo za dalje. Hvala ekipi na „suradnji“. Svi od reda bili su super i jedva čekam neke nove zajedničke avanture. Također hvala Jeli na pozivu i uvrštenju u ekipu. Bilježim se za ubuduće. :)
Za kraj ostaje jedna misao u stilu Monty Pythona i pjesme „Always Look On The Bright Side Of Life“ - pozitivna stvar inflacije i ludila s cijenama koječega u Hrvatskoj je da - Švicarska više i nije tako skupa. Neke su stvari čak i jeftinije. :)
Do novih izazova...
Izvještaj napisao: Luka Čanak.
Fotografije: Vlado Bukvić, Luka Čanak i Perica Zrnić.
