Kilimanjaro ili kako sam provela ljetne praznike

Autorica: Ivana Mudrovčić

Iz ovogodišnjeg sastavka 'Kako sam provela ljetne praznike' izdvajam odlomak sa usponom na Kilimanjaro. Kada i kako je nastala ta ideja, nemam pojma. Možda je nastala jer je Kilimanjaro tako nekako jedno 'household name'. Svi znamo za njega. Provlači se kroz filmove, serije, u pričama o Africi, a Afrika nam je svima zanimljiva i mistična. Znam da se ideja ustabilila kad sam 2018/2019 na proputovanju kroz Tanzaniju bila na jednoj od startnih točki iz kojih se kreće na Uhuru peak. Tad kreće razgovor nekih starih i novih prijatelja da bismo to baš mogli probati. U međuvremenu sve više planinarim, iskra tinja, istražujem rute, čitam dojmove i nećkam se. Jesam li ja normalna? Mogu li ja to? Zašto pobogu ne odem prvo na nešto niže? Što ako ne mogu? A onda pročitam da se i penzioneri penju gore. Pa valjda nisam lošija od penzionera. Na jednom osobnom školovanju uspon na Kili stavljam kao jedan od svojih ciljeva i sad napokon mogu reći da sam ga ispunila!

Kilimanjaro je inače najviša samostojeća planina na svijetu, vulkanskog porijekla, najviši vrh Afrike sa vrhom Uhuru peak 5.895 metara. Ime Uhuru je svahili za „slobodu“ i time je obilježena Tanzanijska samostalnost od Ujedinjenog Kraljevstva 1961. godine. Istovremeno je i Nacionalni park Kilimanjaro, a osnovan je 1971. godine. Poznat je i kao 'Everyman's Everest' i kao najlakši uspon od sedam svjetskih vrhova. Navodno ga ispenje oko 50% ljudi koji krenu na treking. Obzirom da je najviši vrh kontinenta sa visinom od 5.895 m, a bez tehničkih zahtjevnosti i skoro bez snijega meta je velikog broja planinara, trekera, turista. Uspon na sam vrh je zapravo klasični treking i ima sedam ruta koje vode do vrha. Ja sam otpočetka ciljala na Machame ili Whisky rutu jer ima najveću uspješnost, kažu da je najljepša, a i ima dan više za aklimatizaciju od druge najpopularnije Marangu rute. Navodno je nešto teža u odnosu na Marangu rutu jer ima strmije staze i pješače se veće udaljenosti, ali obzirom na topografiju rute omogućava metodu “penji visoko i spavaj nisko”, što je čini povoljnijom stazom za aklimatizaciju. Nekima bi plus za Marangu bio spavanje u hut-ovima za razliku od spavanja u šatorima na Machame, ali meni su drugi faktori bili puno bitniji.

Planina je puno zelenija nego što sam ju zamišljala. Mislila sam da ćemo puno prije preći na krš i kamen, ali zelenilo nas je pratilo puno dulje: od tropske šume prvog dana preko planinskih livada pa do alpske pustinje zadnji dan, krajolik se mijenjao i častio nas raznim drvećem, biljkama i cvijećem. Penje se vrlo sporo: u Africi se kaže pole-pole (polako) i to vrijedi za sve: za hodanje, za to koliko ćeš čekati da ti donesu hranu ili kavu, za to kad će ti doći maserka (nema veze što smo dogovorile u podne, evo nje u 12.45). Ovog se vrlo dobro sjećam sa prošlog putovanja te nestrpljivima preporučam da zaobiđu Afriku :D

Prvi dan krećemo sa 1.800 m na Machame gate-u na 3.000m do Machame kampa. Start je razvučen jer dobivate ručak već prije polaska u prijepodnevnim satima i jer vas pregledavaju na ulazu. Zanimljivo je da u parku nije dopuštena jednokratna plastična ambalaža pa smo svi nosili staklene i metalne boce, no na pregledu nisu bili predetaljni. Već prvi dan neki osjećaju posljedice visine: dvojca dečkiju se osjećaju 'za ništa', a jednoga visinska malo i ljulja pa na njega pazimo malo više i stavljamo ga na početak kolone. Sljedećih dana je skoro svatko na neki način osjetio visinu: neke je konstanto boljela glava, nekima su se začepili sinusi od promjene tlaka (meni se to odmah pretvara u neku prehladu), a pred kraj je bilo i mučnine i povraćanja.

Dolaskom u naš prvi kamp otkrivamo kako će izgledati naš all inclusive aranžman zahvaljujući kojem se osjećam kao da smo bili u Four seasonsu :D Šatori za spavanje su već složeni, kao i šator u kojem klopamo. Spreman je i kanister sa toplom vodom za podaprati se. Nosači i vodiči koji sve to rade za nas su stvarno posebna priča i to kakva! Naime, aranžman penjanja na Kilimanjaro je takav da vi nosite ruksak za taj dan, dok nosači nose sve ostalo: ostatak vaših stvari gdje torba ne smije biti teža od 15 kg, šatore za spavanje, dva šatora u kojima jedemo i u kojima se priprema hrana, stolice i stolove, hranu za cijeli tjedan. Vodu većinom vuku iz izvora blizu kampa makar, ako se ne varam, pred kraj nema vode u blizini pa ju ipak vuku iz veće udaljenosti. Ti ljudi sve to nose i još nas maltene pretrče. Dok mi dođemo do kampa za taj dan, svi šatori su već složeni i večera se priprema. A kuhar toliko dobro kuha da smo ga već prvi ili drugi dan zvali da mu pljeskamo i skandiramo. Grupa nam je slobodno mogla biti i na gastro turi koliko nam je klopa bila fina. Za doručak voće, kaša, tost, palačinke, hrenovke s povrćem, jaja.. a ručka i večere nema bez juhe, pohane ili pečene ribe i piletine, tjestenine, riže, ćušpajza od banana, krumpira i kokosovog mlijeka. Ah da, ne zaboravimo i kokice u 18 sati pa tek nakon toga večera u 19 :D Toliko smo jeli da smo mislili da nismo normalni, ali navodno sve grupe tako jedu. Hodanje i disanje na tim visinama te ipak troši makar kondicijski i tehnički nije zahtjevno. Dapače, ja sam u tjedan dana izgubila 3 kile. Poseban 'touch' koji su također uveli je da vas po dolasku u kamp za taj dan dočekuju sa čašom soka. Sok je vjerojatno neki bezvezni koji bi inače kupili u bilo kojem dućanu, ali na kraju dana vam dođe kao nektar bogova. Drugi 'touch' je da obično pred kraj trekinga za određeni dan, na zadnjoj pauzi imate isto složeno malo osvježenje: čaj od đumbira, muffin ili jabuku. A svaki dan kreće tako da vam oko 6.15 kreću hodati oko šatora, viču dobro jutro i nose kavu u krevet/šator. Svakako su na sve mislili.

Drugi dan dolazimo do kampa Shira na 3.845 m i tu već vidimo cilj prema kojem smo se uputili . No, treći dan donosi prvi veći izazov jer se penjemo na 4.600 m kod Lava towera nakon čega se spuštamo u kamp Barranco na 3.960 m. Što smo više, sve je više prašine i manje kisika, no mislim da svi više-manje penjemo bez problema. Tempo je lagan i dopušta aklimatizaciju. A dolaskom na Lava tower uzburkale su se i emocije jer većina grupe nije bila na toj visini pa smo sretni što smo ju uspješno savladali, a to znaju i naši vodiči i nosači pa nas dočekuju pjesmom na cilju. Tanzanijskih pjesama ćemo se još dosta naslušati do kraja ovog uspona, posebno na THE noć kad penjemo vrh, no čuti ju ovako kada prvi puta stižemo na tu visinu je stvarno nešto posebno.

Četvrti dan donosi novu vrstu zabave jer na putu do sljedećeg kampa Karanga na 3.963 m penjemo preko Barranco walla četveronoške. Uspon ide preko stijene pa taman lijepo penješ i rukama i nogama. No, kako je svaki takav uspon malo sporiji, a ima i drugih planinara, sve ide malo sporije. Što je opet ok jer se i tako prelako uspušemo. Dolaskom u kamp, idemo na još jednu aklimatizacijsku šetnju na 4.200 tek toliko da se opet malo prodrmamo. A nakon toga slijedi pravo iznenađenje. Naime, jedan član grupe je taj dan imao rođendan što je glavni vodič saznao dva dana prije. Tako da nas to jest njega na povratku u kamp dočekuje pjesma jedno 20ak ljudi i čokoladna torta. Poprilično sam sigurna da ju nisu tamo radili, ali to bi samo značilo da su je nosili odozdola :-O Ovakav doček rođendana će teško biti nadmašen :D

Peti dan je ono što smo ustvari svi iščekivali. Ujutro odrađujemo relativno kratki uspon sa cca 4.000 na 4.640 m u kamp Barafu s kojeg ćemo u ponoć krenuti na Uhuru peak. Cijeli uspon na Kili traje 5 dana te u ponoć šestog dana kreće finalni uspon u kojem treba savladati 1.200 m visinske razlike. U globalu nije puno, no nalazimo se visoko...Nakon večere se svi povlačimo u šatore da probamo odspavati barem malo, buđenje u 23 i polazak u ponoć. Ako sve ide po planu, na vrhu si u 9 ujutro. Neke grupe dolaze za 6-7 sati, ali meni je naš tempo savršeno odgovarao. Takvih 9 sati još nisam doživjela. Noć nije bila prehladna, možda -5 do 0, a na vrhu nas je trebalo dočekati cca -12. Nemam osjećaj da je na vrhu bilo tako hladno, ali smo se kroz noć na pauzama svejedno stiskali pokušavajući se ugrijati. Maltene smo drhtali kad bi stali, vjerujem od neispavanosti. Kroz noć vodiči i nosači stalno pjevaju i skandiraju kako bi nas budili i motivirali. Oni nas stalno zagledaju da vide kakvi smo i da li nekog treba vratiti dolje. Inače na grupu od 15 ljudi ide 6-7 vodiča, no naš vodič inzistira da ih ide duplo više. Ne želi da ih ostane premalo ako nekog treba vraćati natrag. Uspon traje beskonačno makar mi se čini da ga se pola ne sjećam. Tempo hodanja je tako spor kao da gledaš usporeni film i svaki korak je udisaj ili izdisaj. Pazeći na tempo i usklađivanje koraka i disanja, čini mi se da ulaziš u neko meditativno stanje. Misli prolaze, ali ne mogu se predugo zadržavati jer se fokusiraš na dah. To je ono što će te dovesti na vrh. Dah i glava. A kroz glavu prolazi svašta: nije sramota odustati. Pa što ako netko želi odustati, nema ništa lošeg u tome. Mogla bih i ja odustati. Fakat mi je teško. Ali da li mi je stvarno teško da baš ne mogu više ili mi je samo pun k i neda mi se. Ajde još korak pa ćeš vidjeti. Ako netko baš bude htio odustati, vidjet ćeš onda šta ćeš. U neko doba noći me prima mučnina od visine i povratim, ali nastavljam dalje. Vodiči te na to kao mama tješe da će biti sve ok i da će ti sada biti lakše. Dapače, tu se uplašim da me ne bi slučajno htjeli vratiti dolje. A kao ne da mi se dalje. Ma zajebi, idemo dalje. Navodno je jedan lik iz grupe i naglas pričao da, ako netko želi odustati, neka samo kaže i on će odustati s njim. Očito su svi imali slične borbe u glavi, ali nitko nije odustao. Popela se cijela grupa od 16 ljudi. Pitao me netko da li je odustajanje u bilo kojem trenutku bilo opcija. Mislim da nije. Koliko god su mi prolazile misli da bih mogla odustati, i dalje sam išla gore, gore i samo gore. Sunce izlazi negdje oko pola 6, a prije izlaska sunca je najhladnije. Sjećam se da sam gledala u tu žarko crvenu crtu na horizontu i čekala da sunce izađe. A vrijeme se beskrajno vuče i sunce ne izlazi. A mentalno ti treba jer je taj izlazak kao neka prekretnica. Bit će ti kao lakše ili bar imaš osjećaj da si korak bliže. Od izlaska sunca još samo 2 sata do Stella pointa na 5.739 m za koji dobivate srebrnu diplomu ako ne idete dalje. Tu se svi grlimo i čestitamo jedni drugima, a jednoj kolegici kreću i suze. Tu sam sad već u raspoloženju 'neće se Kili sam ispenjati, ajmo dalje'. Ako sam do tu došla, doći ću valjda i do kraja. Nema odustajanja. S time da nakon onog povraćanja, nemam nikakvih drugih tegoba sa visinskom bolesti. Dišem štreberski kao i prethodnih dana i zraka mi ne fali. Korak udah, korak izdah. Staza od Stella pointa do Uhuru peak-a na 5.895 m duga je 1.1 km. Sve je jasno kad kažem da smo ju prolazili sat i 15 minuta. I dalje ideš polako polako..Neki drugi ljudi se već spuštaju i više me živciraju sa onim 'you're almost there', nego što me vesele. Jer nekako bi najradije potegnula i potrčala do vrha, a ne smiješ/ne možeš. Pa ideš kroz neki kanjončić i misliš da ćeš nakon njega ugledati tu finalnu tablu na kojoj piše Uhuru peak, a nje nema. Pa ideš još malo i opet je nema. Očekivala sam da ću na vrhu biti u ekstazi preplavljena emocijama, ali moram priznati da sam došla poprilično prazna. Nekako ne vjeruješ da si tamo, a opet ti je i jasno gdje se nalaziš. Vrh je suh, kamenit i bez snijega. Ostaci glečera se vide sa strane, a i njih je sve manje i manje. Pogled pomalo skrivaju oblaci koji bili prisutni i prošlih dana. Nizina se krije ispod pufaste bjeline, ali uvijek nas gledaju vrhovi Mawenzi i Meru. Kisika na vrhu inače ima cca 47% od onoga na što smo inače navikli. Na vrhu se slikamo, pijemo čaj i grickamo kekse te polako krećemo dolje. Čeka nas ustvari dugi silazak jer nam treba nekih 3-4 sata do kampa iz kojeg smo krenuli te nakon laganog ručka i kratke dremke, još 4-5 sati do Millenium kampa na 3.790 m, tako da u kamp stižemo oko 20 sati. Mislim da spavanje tu noć apsolutno nikome nije bilo problem :D Zadnji sedmi dan nas čeka silazak kroz prašumu do ulaza Mweka na 1.630 m gdje po putu srećemo i nekoliko vrsta majmuna. Na samom kraju puta opet nas glasnom pjesmom dočekuju svi naši vodiči i nosači. To je to, kraj puta. Uspjeli smo U busu nas već čekaju hladne pive kao nagrada, a u hotelu zajednička večera i podjela certifikata.

Ovaj uspon stvarno nije ni fizički ni tehnički težak, ali bez želje, fokusa i upornosti, nema smisla kretati. Kažu da se za ovaj uspon može svatko pripremiti i vjerujem da može, ali mislim da ga ne može svatko ispenjati. Prvenstveno ako te smlavi visinska (vidjeli smo par ljudi koje vuku prema dolje, a i helikopter koji je po nekoga dolazio), ali i ako tvoja glava odluči protiv tvoga tijela. Uostalom, postotak uspješnosti govori za sebe. Ja bih ga preporučila svakome tko iole razmišlja o nečem sličnom i htio bi se iskušati na nekim malo većim visinama, a da pritom nema neke ekstremne vremenske uvjete. Izađeš malo iz comfort zone i još se malo bolje upoznaš u tih par sati dok pričaš sam sa sobom