Autor: Sandro Siljan.

Gorje: Kamniško-Savinjske Alpe.

Prvi vikend listopada 2023. Bablje ljeto je postojano, dani su još uvijek dovoljno dugi, a prognoza savršena. Četvoro nas je ovo shvatilo kao idealnu priliku za izlet preko 2000 metara. Pošto vrhovi kod nas idu do 1831 metara, odlučili smo se za susjednu Sloveniju, Tamo pak, vrhova preko 2000 metara, ima čak 352. Mi smo, inspirirani Filipovim izvještajem, izabrali Storžič i nismo pogriješili. Nalazi se na ugodnih dva sata vožnje od Zagreba, ruta je kružna, vidici su panoramski, a dva doma i jedan izvor vode na stazi pružaju sve što treba za izlet laganih ruksaka.

Auto smo ostavili na besplatnom parkiralištu iznad sela Mače, svega nekih 15 minuta vožnje od izlaska s autoceste kod Kranja. Od parkirališta do planinarskog dom na Kališču (1534m) vodi dobro obilježena staza. Prvi dio staze je blagi makadam, nakon čega staza skreće sjevero-zapadno odakle većinom serpentine vode prema domu. Tokom uspona dobrim dijelom se pruža prekrasan pogled na Krvavec, Kranj i okolna brda. Plan je ručati u domu, ostaviti "višak" stvari i onda se uspeti na vrh Storžiča te se vratiti u dom gdje ćemo i prespavati.

Put ka vrhu Storžiča započinje polusatnom laganom šetnjom do Bašeljskog sedla odakle kreće pravi uspon. Otud nadalje staza je označena kao "zelo zahtevna", prilično je strma i dobrim dijelom je potrebno pripomoći si rukama. Međutim, staza nije izložena u niti jednom trenutku, a tu su i dvije sajle kao pomoć na najstrmijim dijelovima. S vrha se navodno pruža pogled na cijelu dolinu rijeke Save, ali to će vam morati potvrditi netko tko je bio tokom sunčanog dana. Mi smo se zadovoljili pogledom na Grintovec i sjeverne vrhove Kamniško-Savinjskih Alpi.

Storžič je jako populara planina pa se na vrhu može sresti puno planinara koji su se većinom popeli sa sjeverne strane iz Doma pod Storžičem (1123 m). O popularnosti svjedoči i ograda kojom je ograđen sam vrh. Legenda kaže da su se loklane ovce uporno okupljale na vrhu pa su planinari morali doskočiti tome kako nebi sjedili u ovčjem … ok, znate već čemu.

Što se tiče ponude hrane u Domu na Kališču, ona je skorma, ali sasvim dovoljna. Nudi se grah, kiselo zelje, ričet i naravno Kranjske kobasice. Smještaj je u udobnim trokrevetnim i četvorokrevetnim sobama. Tuševa nema, a voda - iako označena kao nepitka - je dobra za konzumaciju. Domar Goran, i sam planinar, je super susretljiv lik koji već nekoliko godina sam vodi dom. Ako vam treba bilo koja informacija, od prognoze do prohodnosti staza, slobodno mu se obratite. Inače, dom je otvoren vikendom od svibnja do sredine listopada, a tokom našeg boravka nije bila gužva. Ipak, imali smo prilike upoznati i osamdesetogodišnjeg planinara koji na Storžič popeo više od pedest puta.

Drugog dana smo krenuli sjevero-istočno i uspeli se na vrhove Mali Grintovec (1813m) i Srednji vrn (1853).  Teren je pretežno kamenit kroz pašnjake i nisko raslinje, staza je na dijelove uska, ali lako prohodna i dobro označena. Nakon što se podigla magla, nebo je bilo gotovo bez oblaka tako da smo cijelim putem uživali u pogledu na sjevernu stranu Storžiča i južnu stranu (pravog) Grintovca.

Od Srednjeg vrha postoji staza koja se spušta do makadama kojim smo se uspeli, ali mi smo odlučili za dužu varijantu preko Zavetišča v Hudičevem borštu (1328m). Spust je u prvom dijelu kamenit i strm, a zatim blaži i šumovit. Samo "zavetišče" je zapravo izletište koje nudi piće i nareske te po dogovoru se može prespavati, a odmah pored se nalazi izvor pitke vode. Staza do parkirališta ide prvo preko pašnjaka, pa strmo dolje kroz šumu i završava sa dva kilometra makadama koji vodi do početnog parkirališta, ali s druge strane.

Za kraj, dvije riječi i o kulturno-gastronomskom aspektu našeg izleta. Iako lokalci kažu da je Kranj uspavan grad, bez sumnje zavrjeđuje šetnju centrom grada. Ako radi ničeg drugog, onda radi prekrasnog pogleda na Kamniško-savinjske alpe. Također, okolica Kranja obiluje obiteljskim restoranima sa finom hranom po pristupačnim cijenama. Nama su preporučili Gostilnu Logar u Hotemaže i nismo se razočarali.