Nakon temeljitog proučavanja vremenske prognoze koja je izgledala kao da ju je napisao netko tko se šali s našim ambicijama, hrabro smo odlučili upustiti se u avanturu planinarenja po Julijskim Alpama u hladnom studenom. Četvrti izlet planinarske škole PDS Velebit, ništa nije moglo zaustaviti. Mjesto polaska, standardno: iza Lisinskog. Vrijeme,7 ujutro, za neke očito prerano.

Naša je avantura za neke započela tako s manjkom sna i viškom uzbuđenja. Jedna od polaznica, očito žrtva eksplozije adrenalina i kašnjenja u pakiranju, završila je na nepredviđenom "power napu". Na sreću, dvoje članova izvidnice koji su odlučili ići automobilom, spasili su situaciju i pokupili je. Na kraju, gotovo svi smo bili na broju, osim jedne planinarke koja je vrhove ostala sanjati umjesto da ih osvaja.

Na putu prema Sloveniji susreli smo se s manjom preprekom u obliku slovenskog ravnatelja civilne službe za zaštitu i spašavanje, koji je uporno upozoravao na crveni meteoalarm u sloveniji, odrone i poplave diljem zemlje. No, tko se obazire na te sitnice kad se ide u planine? Mi smo krenuli, nadajući se da će sreća pratiti hrabre.

I tako je i bilo. Ipak, u zadnji čas, na pariralištu Pokljuke, gdje smo stigli oko 10 sati, a koje se nalazi na 1350mnv mijenjamo plan i odlučujemo se prvo osvojiti Viševnik umjesto Debelu peč kako je prvotno planirano. Šalu na stranu, odgovornost i sigurnost prije svega. Ruta prema Viševniku je zahtjevnija pa smo dan koji je osvanuo bez kiše, posvetili ozbiljnijem planinarskom pothvatu. Kako smo se penjali, magla je postajala gušća, ali sunce je povremeno provirivalo kao sramežljivi gost na zabavi. A pogledi, na trenutke kad bi nam se ukazali da vidimo dalje od vlastita nosa, bili su spektakularni.

Na Viševniku pridružili smo se drugim članovima PDS Velebit koji su tijekom školice osvojili vrh iznad 2000 metara. To postignuće popratili smo s osjećajem ponosa i neizbježnom potrebom za selfie-ima, dok je iza nas, na trenutke između oblaka provirivao moćni Triglav.

Dio ekipe odlučio se tada zaputiti u dom, dok su neki hrabriji članovi odlučili osvojiti još dva vrha. Ali, od uzbuđenja, zaboravili smo njihova imena. (op. ur. Mrežce i Lipanski vrh)

Kako smo silazili prema Blejskoj koči na Lipanci, našem privremenom domu, kiša je počela padati. Naravno, ništa nas nije moglo iznenaditi, osjećali smo se kao pravi avanturisti, gotovo kao mokri superheroji.

U planinarskom domu dočekala nas je topla dobrodošlica, a domaćini su nas ugostili kao da smo dugo izgubljeni rođaci koji su se napokon vratili kući. Kako smo se ugrijali i smjestili, uslijedila je večera s izborom jote i ričeta, pečenog pileta i naravno, domaćeg kruha. Ili je to doista bio najukusniji obrok na svijetu ili smo mi samo bili stvarno gladni, nije zapravo ni bitno.

Nakon večere, atmosfera se pretvorila u nešto poput planinarske verzije kviza "Tko želi biti milijunaš?". Organizatori su nas podijelili u grupe, a timovi su s toliko strasti prionuli mozganju odgovora, kao da je to najpresudnija stvar na svijetu. Tijesna utrka do pobjede završila je općenarodnim veseljem, a "Velebitski degeni" tijesno su odnijeli vrijednu pobjedu, bocu pjenušca.

Manja skupina noćnih ptica odlučila je ostati do kasno u dnevnom boravku, ipak planove im je pomrsio naš dragi domaćin koji je u 23 sata izveo "fajrunt". U dom je zabranjeno unositi vreće za spavanje zbog pošasti stjenica, pa smo, ukoliko nismo ponijeli svoje linere, imali opciju za 5 eura kupiti jednokratne posteljine. Nakon umora i dobrog obroka, osjećaj je bio bolji od hotela 5*.
Sutra dan, nekoliko hrabrih polaznika školice uspjelo se probuditi oko 5 sati, kako bi na vrhu Mrežce 1965mnv dočekali izlazak sunca. Sudeći po fotografijama, nisu požalili.

Kako smo se spremali za drugi dan avanture, uspon na vrh Debela peč, vrijeme nas je iznenadilo svojom čudljivošću. Magla, hladnoća i blaga kišica, ali naravno, ništa što se ne može riješiti slojevima odjeće i dobrom dozom optimizma.

Uz stajanje na vrhu Debela peč i susret s našim crnim prijateljima pticama, koje su naviknute da im izletnici priređuju planinarski buffet, uslijedila je grupna fotografija i brzinski povratak u Blejsku koču. No, prije polaska prema Zagrebu, neki od nas su se odlučili počastiti tradicionalnim slovenskim desertom, koji se pokazao kao prava šećerna eksplozija. Ispričavamo se svim dijetetičarima, ali kad ste na planini, kalorije ne postoje.

Oprostili smo se od domaćina, zahvalili im za nevjerojatno gostoprimstvo, i kao krunu našeg uspona, dobili smo i bocu rakije. Put prema autobusu nije bio previše zahtjevan, osim ako ne računate spuštanje po mokrim stazama i hodanje kroz kišu. No, to su sitnice koje se lako zaborave onog trenutka kad se spustite s planine.

Neki od nas su, naravno, završetak i ovog uzbudljivog planinarenja proslavili na način na koji to Velebitaši najbolje znaju - u Cugu, s cugom u ruci.

 

Autorica izvještaja: Barbara Pranjić