Približavanjem kraju službenog programa opće planinarske škole, školarci pokazuju brojne vještine u prepoznavanju objektivnih i subjektivnih opasnosti kod planinarenja. Nakon prošlog tjedna kada smo savladavali vještine u relativno nepredvidljivim vremenskim uvjetima, ovaj tjedan smo se nosili s očekivanim fenomenom našeg podneblja – vjetrom s Dinare radi uspješnog osvajanja planine s najvišim hrvatskim vrhom te impozantnog Troglava (1913 metara).
Krenuli smo iz Zagreba prije zore (u 5:00) s dobro poznatog stajališta, opremljeni standardno visokom razinom energije, punih ruksaka, debljih i višestrukih slojeva odjeće. Neki su pripremili jakne i hlače iz zimske kolekcije, poučeni iskustvom s proteklog izleta. Put do početnog odredišta je trajao 6 sati s pauzom.
U mjestu Ježević smo oko 11 sati krenuli na prethodno dobro promišljenu stazu od 10-ak kilometara (kroz 4-5 sati hoda) prema Planinarskom skloništu Pume. Ovog puta nas je pratila i grupa instruktora koji su bili smješteni drugom Planinarskom skloništu Vjetar s Dinare. Zagrijali smo se šetnjom po ravnom makadamu kroz tri kilometra prema zaselku Sutina, nakon čega slijedi uspon prema Velikoj Duvjakuši dobro označenom planinarskom stazom. Na nizinama nas prati jesenski ugođaj, sunčane zrake pokoji povjetarac i jesenska temperatura. Uspinjući se ugodnim nagibom i dobrim ritmom izvidnice, flora se prorjeđuje te stazu omeđuje kamen, ali neometano uživamo u prekrasnom čistom pogledu. Savladavamo oko 1300 m nadmorske visine u otprilike 8 kilometara staze. Približavanjem cilju nas propuhuje i djelomično umara hladnoća, no spremni navlačimo najjače adute da bi ostali zagrijani i sretno dosegli naš cilj. Kod putokaza prema Troglavu i Planinarskom skloništu Pume, odlučujemo prije smještaja posjetiti vrh Velika Duvjakuša visok 1708 m gdje se ujedno nalazi spomenik pripadnicima brigade RH Pume. U svim smjerovima su nezaboravni vidici.
Na vrhu se previše ne zadržavamo zbog jakog vjetra i niske temperature te još nižeg temperaturnog osjeta. Oduševljeni prizorom skloništa se bržim korakom upućujemo prema smještaju željni topline i hidracije. Sklonište smo zatekli praznim. Timski smo se odmah prihvatili zadataka - cijepanju drva, potpali, izvlačenju vode iz bunara. Domišljato se radio i raspored za spavanje za 39 ljudi na kapacitetu skloništa od 25 ležaja. Relativno brzo se krenulo sa zagrijavanjem i kuhanjem večere – graha, ječma i kobasica što su predvodili školarci.
Kroz prozore nas pritom zabljeskuje prekrasan zalazak sunca, o kojem se pričalo i drugi dan u novinama. Bura s obale je raščistila pogled prema Italiji. Nakon večere uslijedio je slobodan kreativan program, prevođen opet predanim školarcima i veselom glazbeno-amaterskom skupinom.
Dugi dan nakon doručka krećemo prema najvišem vrhu Dinare Velikom Troglavu, no u dvije skupine podijelivši se prema pomalo istreniranom osjećaju za subjektivne opasnosti. Višak iz ruksaka smo ostavili u skloništu. Na raspolaganju su kraća staza koju su izabrali gracilniji članovi (ne nužno lakša i brža, trajanja 1.5 – 2 sata) te duža staza za one koji žele znati ili mogu više. Nastavljajući put kraćom stazom prema Troglavu, susrećemo pokoje hrabre planinare te nailazimo na pretpostavljenu granicu s Bosnom i Hercegovinom. Pred sam vrh Troglava prolazimo pokraj velikog cepina zabijenog u stijenu, gdje nastaju magične fotografije te dobivamo dodatnu motivaciju za završni uspon.
Na samom vrh nas udara vjetar, hladnoća i ponos. Brzo su se s vrha počeli skupljati oblaci te se odlučujemo na povratak.
Grupe se sastaju u skloništu Pume, odakle se nakon zakuske oko 12.30 grupno kreće sa spuštanjem prema Ježeviću, gdje stižemo nešto iza 16 h. Busom se potom upućujemo za Zagreb gdje stižemo po planu u 22 h. Odradivši predzadnji izlet, atmosfera je u povratku bila vruća te smijeha nije nedostajalo. Završavamo ovaj izvještaj citirajući naše mentore: “Ovo je bio jedan od napornijih izleta školice, ali definitivno i jedan od ljepših”.
Autorice izvještaja: Tena i Antonija
