Došao je kraj planinarskoj školici.
U subotu, 25.11., ponovno smo se okupili iza Lisinskog gdje započinje nas posljednji izlet. Usprkos ranim satima prevladavalo je uzbuđenje i radosno žvrgoljanje pri išcekivanju busa da nas odveze na nas posljednji školski izlet. Nakon tri sata vožnje provedene u spavanju, pričanju ili ponavljanju prve pomoći napokon smo stigli do našeg odredišta - Oltari - od kud je počinjala naša ruta prema planinarskom domu Zavižan. Dok smo se mi veselo uspinjali po snijegu koji je hroptao pod nogama, stariji velebitaši su se vrijedno pripremali za kuhanje kojekakvih delicija.
Na putu prema planinarskom domu, koji je trajao cca 4 sata, tu i tamo smo stali da se zekamo i zabilježimo momente i divne poglede fotografijom. Na pola puta do našeg cilja stali smo 20 minuta kako bi se okrijepili toplim čajem i zalogajčićem te ponovno nastavili nas put. Ni hladnoća ni koji povjetarac nas nisu zaustavili, a nekih pol sata od doma pružio se i prekrasan pogled na hrvatske otoke. Tu smo malo stali i zapričali se o geografiji i koji otoci su pred nama. Petra, voditeljica škole, nastojala nas je pokrenuti. Ponovo smo se poredali ko pačići i pozirali za fotku i napokon se pokrenuli do Zavižana.
Lagano planinareći počinjemo nazirati dimnjak planinarskog doma Zavižan, brze bolje požurili smo na toplo. Ulaskom u dom dočekali su nas toplina i već su se širili mirisi iz kuhinje.
Nakon sto smo brzinski očistili i skinuli gojzerice (sjetimo se planinarskog bontona!) pohrlili smo uhvatiti mjesta za spavanje. Nakon kratke pauze veći dio grupe se zaputio u daljnje razgledavanje
pejzaža oko Zavižana, dok je par nas ostalo grijati se u domu. Zbog vlastite lijenosti ja se nisam zaputila u okolna razgledavanja te mi je sada malo i žao jer to je bio dio puta kada su školarci shvatili da je ovo najljepši izlet - uspon na Balinovac.
Nakon sto se ostatak ekipe vratio u dom i malo zgrijao, uslijedio je ispit iz prve pomoći te komentari na naše izlete. Red za ispit iz prve pomo'i je bio sve dulji, a miomirisi iz kuhinje sve intenzivniji. Svaka čast dr. Mačkić koja nas je imala strpljenja sve ispitati kroz tri sata.
A nakon ispita gozba! Kakav gulaš su nam pripremili Hrvoje i Nikolina - ma za prste polizati. Nije ni vegetarijanska opcija bila lošija. Neću lagati, bila sam nestrpljiva… Trebam polagati prvu pomoć, a kroz glavu mi samo prolazi pitanje: “No kad ćemo više jesti??” Vjerojatno je išcekivanje jelo učinilo i još slasnijim!
A nakon gozbe, tulum! Grof & grofice poveli su plesni podij i bili glavni pjevači. Od nekud se stvorila i mini disco kugla... ! U pauzi od tulumarenja, Željko nas je sve počastio palačinkama - okretao ih na 4 tave istovremeno, e to se zove vještina!
Kasnije navečer, umorni, ali dobro okrijepljeni svi smo krenuli na spavanje kako bi se odmorili za sljedeći dan i novu avanturu.
Drugo jutro, najhrabriji uputili su se na Veliki Zavižan u isčekivanju sunca. Iako se sunce sakrilo iza oblaka, pa izlazak nije bio onakav kakavom su se nadali, šetnja do vrha probudila je i planinare i njihov apetit.
Nakon što smo se svi spremili te popili kavicu i nešto pojeli, kretalo se na Mali Rajinac (1699 nmv), najviši vrh Sjevernog Velebita. Veselo smo krenuli u nova osvajanja i na putu prema vrhu malo se borili sa snijegom. Neki su proklizavali manje, neki malo više. Imala sam nekih poteškoća da osvojim brdo, no uz pomoć instruktora i kolega i ja sam nekako uspjela. Ovim bih putem svima zahvalila na strpljenju i pomoći.
Pred sam vrh, put je bio malo strm i trnovit, ali kad dodjete na sam vrh i vidite taj prekrasan pogled... sav trud je vrijedio! Kako je rekao i Henry Ward Beecher “it’s easier to go down a hill than up it but the view is much better at the top”. Nakon kratkog gablanja i fotkanja, započeli smo svoj spust, odnosno početak kraja ovog izleta. Postepeno smo se spuštali, malo brže malo sporije, iz šume na čistinu te ponovno u šumu. Dobrim tempom izašli smo iz šume u mjesto Krasno gdje smo se svi okupili te potom krenuli prema busu.
Autorica izvještaja: Andrea Bielen
