Zadnji vikend u veljači, nakon najavljenih solidnih količina friškog snijega i povećane lavinske opasnosti, visokogorski tečajci odlučili su provesti a gdje drugo nego na lavinskim vježbama. Sva sreća pa ne i u stvarnim okolnostima…
Nakon sad već standardnog razmještavanja po autima kod Decathlona oko 5h ujutro, 13 tečajaca, 7 instruktora i glavna zvijezda cijelog dana - Branko Šeparović - uspješno su se otisnuli na put prema Podljubelju. Neki su startali prije, neki malo kasnije i uz pokoju komunikacijsku poteškoću, ali najbitnije je da smo se svi u 7h okupili na početku staze kako je bilo i dogovoreno.
Oko sat vremena laganog uspona prema domu na Zelenici proveli smo u promatranju malih lavina koje su već ostavile svoj trag po sjevernim obroncima Begunjščice i maštanju o tome što ćemo jesti za doručak kad dođemo u dom. Četvorica nadobudnih još su tada živjeli u nadi da će u domu i prespavati ne bi li sutradan popeli neku od okolnih grapa.
Nakon doručka, obučeni u sve slojeve koje smo ponijeli i naoružani do zuba derezama, cepinima, kacigama i lavinskim trojčekima krenuli smo u potragu za lokacijom na kojoj će se odigrati glavni događaj dana. Na kraju smo zauzeli obližnju padinu koja nam je pružala dovoljne količine netaknutog snijega, a istovremeno nije bila na putu slovenskim turnim skijašima koji su čvrsto odlučili uživati u ovom oblačnom i maglovitom danu.
Kroz sljedećih nekoliko sati velika legenda hrvatskog alpinizma i jedan od ponajvećih stručnjaka za lavine u Hrvatskoj, Branko Šeparović, pokušao nam je prenijeti dio svojeg znanja i iskustva. Je li u tome i uspio, vidjet ćemo na nekom od sljedećih izleta kad budemo sami, bez njegovog budnog oka, ponavljali iste vježbe. Ali ono što smo sigurno zapamtili su vicevi kojima je razbijao ozbiljne teme o opasnostima u planini.
Snijeg je za to vrijeme gotovo neprestano padao, što smo kao pravi visokogorci u izgradnji stoički podnosili. No nakon više sati stajanja na mjestu, hladnoća je odradila svoje. Kad smo se konačno krenuli stiskati kao pingvini voditelji su, na opće oduševljenje svih prisutnih, objavili da smo zaslužili pauzu za ručak i grijanje u domu.
Iako su štruklji, očekivano, bili fantastični morali smo se nažalost suzdržati da ne pojedemo previše. Ne zato što čuvamo liniju za ljeto, nego zato što nas je u drugom dijelu dana čekala još i vježba samozaustavljanja cepinom. Ako ste ikada pokušali zamisliti kako bi bilo bacati se nizbrdo na pun želudac, onda znate na što mislim.
Na noge, na glavu, na ribice… letili smo jedan po jedan niz padinu i pokušavali shvatiti kako to ono ide: zabiješ cepin, pa se okreneš, pa noge u zrak (tzv. šestar), pa se nekom magijom zaustaviš. Uvjeti nisu baš bili idealni za ovu vježbu pa ni magija nije baš savršeno radila (a možda je bilo i do nas…) ali vrijeme je letilo dok smo se mi zabavljali. Voditelj je najavio 6-8 spuštanja po osobi, a na kraju smo napravili bar duplo - sve dok nismo imali snijega u hlačama, rukavima, nosu i ušima, a možda i ponekim nepristojnim mjestima.
Još jedna kratka pauza za presvlačenje, pakiranje i zasluženu rakijicu s nogu u domu i sunce na zalasku nam je signaliziralo da je vrijeme za spust prema autima. Hodajući prema dolje čuli smo neki tutanj, opet iz smjera Begunjščice. Lavinu koja ga je možda prouzročila nismo vidjeli, ali ipak smo se nakon ovakvog dana osjećali sigurnije jer bi znali što učiniti da nas tako nešto zadesi.
Srećom jedino što nas je stvarno zadesilo je povratak doma u normalno doba što znači da smo se stigli čak i zasluženo naspavati u vlastitim krevetima. Ukljkučujući i onu nadobudnu četvoricu koji su se u međuvremenu predomislili.
Tekst: Petra Jagodić
Fotke: Darko Begić, Petra Jagodić, Ljubo Radoš