Bila je subota, osam ujutro. Našli smo se na parkingu kod King Crossa. Bilo je vedro i obećavajuće jutro. Ruksaci u bunker i pokret. Zaključili smo da vremena imamo na pretek i izlet smo započeli lagano.
Dolazimo na parking ispod Šmarne gore. Nakon kraćeg čekanja da uđemo na parking (problemi s rampom), parkiramo i pijemo kavu u obližnjem kafiću. Kava je dobra.
Konačno odlučujemo krenuti na Šmarnu goru. Šmarna gora je, hajdemo reći, slovensko Sljeme. S nje se na jednu stranu pruža pogled na Ljubljanu, a sa sjeverne strane puca pogled na Storžič, Grintovec i srodne vrhove.
Na vrhu Šmarne gore uz već spomenuti vidikovac postoji stari grad i crkva. Kroz zidine se može prošetati. Hrana je neka srednja tuga, ali osjećaj sunca na koži kompenzira isprazan okus hrane. Šmarna gora pokazala se kao dobra usputna stanica za protegnuti noge. Ništa specijalno - oko 5 km hoda uz 400 m visinske razlike (sam uspon i spust je zapravo, dosta strm).
Spuštamo se natrag do parkinga i krećemo prema glavnom odredištu - Ratitovcu. Prije pokreta normalno - kava.
Dolazimo do parkinga u Prtovču gdje ostavljamo višak stvari i krećemo na još jedan uspon.
Temperatura je kojih 15 stupnjeva - idila. Ubrzo se svlačimo u kratke rukave i nastavljamo uspon kroz šumu. Kako prolazimo kroz sjenoviti, neizložen dio, kamenje polako počinje prekrivati led i snijeg. Nje bilo potrebe za derezicama jer se lako dalo izbjeći led držeći se svježeg snijega i eventualnih hrpica trave.
Prolazimo pored Razora i dolazimo na prijevoj na kojem nalazimo povijesni bunker iz kojeg se nekada pucalo. Danas iz njega jedino puca predivan pogled na Triglav, kojeg smo, naravno, iskoristili za fotografiranje. Do doma na Ratitovcu ostalo nam je još malo. Zadnji dio puta hodamo po dubokom snijegu, koji je srećom dovoljno tvrd da ne propadamo previše. Dolazimo u dom gdje nas čeka vedro osoblje. Sušimo stvari i nakon zaslužene pive odlazimo na Glatki vrh. Priroda je te večeri bila darežljiva i pružila nam je jedan od boljih zalazaka. Skoro pola sata proveli smo na vrhu samo slušajući vjetar, upijajući tu krvavo crvenu frekvenciju dana koji tone.
Ispunjeni energijom, zabavljamo se uz ukulele i harmoniku te se družimo s osobljem doma. Hrana je odlična! Cijene su i više nego prihvatljive!
Posto smo u domu sami, uživancija je neupitna. Oko ponoći smo konačno legli.
Budimo se pospani, posprema i silazak na doručak. Mi kasnimo, kasni i doručak. Kasnimo i na spust. Jedino što ne kasni je drugi dio ekipe koji juri iz Zagreba na današnji uspon na Krim.
Magla nam kvari priliku za pogled na spustu koji je navodno jako dobar. Lagana tuča i kiša su se pridružili vremenskim neprilikama. Spuštamo se kroz gustu borovu šumu i nakon sat i pol boravka na kiši - dolazimo do auta.
Preobuvanje i kas prema parkingu ispod Krima.
Drugi dio ekipe već je stigao na mjesto sastanka pa odlučuju krenuti na vrh da nas ne čekaju predugo. Kad smo konačno stigli na parking, i mi krećemo za njima.
Uspon je tipično šumski, ništa posebno. Pogleda, osim na vrhu, praktički ni nema.
U domu se nalazimo s ostatkom ekipe, družimo se, jedemo (hrana je top!), i normalno - kava.
Otprilike u 13 sati zamolili smo slučajnog planinara da nas sve skupa poslika i krećemo se spuštati. Spust je bio ugodan jer 8 usta bolje ispuni potencijal razgovora nego njih 4.
Dan još nije bio gotov jer, trebalo je popiti još jednu kavu u Zagrebu, na samom kraju izleta.
Tople preporuke za Ratitovec!
Tekst napisao: Mihael Varga
Fotografije: Razni autori (sudionici izleta i slučajni prolaznici)
