Nakon zanimljivih predavanja četvrtkom i vježbi na Okiću (na čemu nisam bio jer je tako faks tj. ispit iz Interne odlučio) došao je red i na prvi pravi izlet - Storžić.
Okupila se gotovo cijela ekipa (osim privilegiranih koji su nam slali slike s Tenerifa) kod Dechatlona u subotu u 4:00 i natrpani u tri auta krenuli prema sloveniji. Put je ubrzo prekinula izjava inače savjesnog oružara PDS Velebita da je zaboravio najvažnije visokogorsko oružje - gojzerice. Uslijedila je nagla promjena smijera puta našeg automobila, no uz dobro raspoloženog vozača nikome to nije predstavljalo problem. Ubrzo smo sustigli ostatak ekipe koji je radio poprilično dugu pauzu na benzinskoj pogotovo s obzirom na duljinu puta od samo 2 sata - ali dobro možemo gledati i na način da su nas čekali…
Auto smo ostavili na parkiralištu iznad sela Mače, nekih 15 minuta vožnje od izlaska s autoceste kod Kranja. Na startu su najmlađi dobili prednost u nošenju nekoliko kila teških užadi. Iako je prvi dio staze bio blagi makadam i potom relativno blage serpentine do doma, ekipa je krenula izrazito snažno, no s vremenom i prijeđenim kilometrima počeli su usporavati i češće odmarati. Na kraju su do doma neki stigli za malo više od sat i pol (što je za puni sat kraće od inače respektabilne slovenske markacije), a i ostatak ekipe je došao do doma nedugo zatim. Kod doma se kratko odmorilo, pojelo i popilo, a potom krenulo do predivnog sedla - proplanka na kojem smo odlučili staviti na sebe zimsku opremu. Do sad nisam uopće spominjao da se radi o zimskom usponu jer snijega nismo vidjeli, a i tanke majce dugih rukava bile su nam previše. Nakon doma je ipak bilo nešto snijega - dovoljno da obučemo na sebe svu potrebnu (a i ne toliko potrebnu, ali edukativnu) visokogorsku opremu. Podijelili smo se u naveze po 4 osobe i krenuli prema vrhu. S obzirom da nije bio tipični zimski uspon već više proljetni, na putu je bilo osim snijega i puuno stijena i Planinskih borova oko čega se redovito zaplitalo uže. Sve to nas je učilo tehnikama hodanja u navezu jednako kao i strpljenju. Bez nekih poteškoća stigli smo na vrh gdje smo naravno uslikali poprilično slika. Nakon kratke rasprave svi smo se dogovorili kako ćemo dolje ići bez naveza kako bi lakše pazili na svoj korak, a ne na uže koje se svuda zaplitalo. U domu smo se počastili klasičnom planinarskom hranom i nakon duže pauze s naglavnim lampama krenuli prema autu (neki ranije neki kasnije). Kako ne bi bilo monotono, spuštali smo se strmim “prečicama” pa smo tako i izgubili nekoliko članova ekipe (koji su se na kraju ipak pronašli spustivši se u susjedno selo).
Da ne dužim, sve u svemu dost dobar prvi izlet visokogorskoj tečaja - ukupno 15ak kilometara s 1500m visinske.
Tekst i fotke: Martin Bobek
