Ideja o odlasku na Tenerife i planinarenju na Teide rodila se na jednom od izleta 47. školice kad smo još naivno pretpostavljali da postoji direktan let iz Zagreba. Postoji, ali ne za Tenerife nego za Lanzarote, a koliko god se to na karti činilo blizu… baš i nije :D
Letjeli smo tako Wizzairom iz Venecije s aerodroma Marco Polo. Kad smo se približili Kanarima ubrzo je iz oblaka izvirio i naš glavni cilj, Pico de Teide, najviši vrh Španjolske sa svojih 3715 metara nadmorske visine, još uvijek aktivni vulkan čija zadnja erupcija se dogodila 1909. godine i treći najviši vulkan na svijetu.
Marko i Ivan bili su opako posvećeni planiranju i organizaciji cijelog putovanja. Prvotni plan bio je da krenemo planinariti na vrh skroz s obale mora, no obzirom da sklonište Altavista već nekoliko godina nije otvoreno i ne postoji nikakva alternativa odlučili smo se ipak za drugu opciju koja je bila izvediva u jednom danu.
Prvi korak u ovoj avanturi bio je dobiti dozvolu za posjet samom vrhu. Obzirom da se radi o vrlo posjećenom nacionalnom parku na sam vrh dnevno smije 200 ljudi, dozvola je besplatna i treba je tražiti barem dva do tri mjeseca prije željenog dana uspona. Španjolci nisu baš revni s rješavanjem ikakvih problema oko dozvola, ne javljaju se na telefone, a na mailove odgovaraju nakon otprilike 10 dana tako da vam preporučamo da kontrolirate plesne egzibicije osobe na koju glasi vaša dozvola ukoliko želite izbjeći stres oko iste. Ukoliko želite mimoići cijeli taj kaos oko dozvola u vremenu od 5 sati popodne pa do 9 ujutro u kućici gdje su kontrolori nema nikoga i vratašca koja vode prema vrhu širom su otvorena, a navodno su izlasci i zalasci sunca vrhunski prizori ;)
I tako, nakon nekoliko dana provedenih u istraživanju prirodnih, kulturnih i gastronomskih ljepota otoka Tenerife kucnuo je čas da se uputimo i na vrh koji smo do tad samo promatrali s puno niže perspektive. Oboružani zalihama hrane, vode, energetskih pića i painkillera ranim jutrom petka 2.2.2024. krenuli smo u pohod. Za one manje revne postoji žičara koja vas s nadmorske visine od 2300 metara doveze praktički pod sam vrh na cca 3400 metara. Mi smo odlučili do vrha najpopularnijom stazom zvanom Montana Blanca čiji početak se nalazi oko 2 kilometra od donje stanice žičare. Parkinga baš i nema previše na raspolaganju, no uspjeli smo se nekako snaći.
Staza je u svojoj prvoj polovici šetnjica kroz gotovo pustinjski krajolik u kojem je jedino raslinje grmlje obavijeno prašinom. Ubrzo dolazimo i do prvih jaja odnosno Huevos de Teide, okruglih nakupina lave koji nas podsjećaju da se stvarno nalazimo u podnožju vulkana. Vrijeme je bilo idealno i dobar dio uspona proveli smo u kratkim rukavima. Snijega nije bilo tako da su mini dereze bile nepotreban dodatak u našim prtljagama. Ubrzo i staza postaje nešto ozbiljnija i strmo se uspinje serpentinama po padinama kojima je nekad tekla lava. Neki od nas moraju guzicom procijeniti tvrdoću vulkanskog kamena (nije ovjekovječeno), a neki su si dali u zadatak ugasiti vulkan obilnim mokrenjem :D (ovjekovječeno u nekoliko navrata) Neki su pak pri usponu obilno koristili i vlastiti mlazni pogon (sumpor iz vulkana je miomirisan kad se usporedi s “mirisom” tih mlaznih pogona). Padaju i usporedbe s Mordorom i osjećamo se stvarno kao hobiti koji idu baciti prsten u grotlo :D (samo nemamo toliko dlakava stopala!)
Do skloništa Altavista na visini 3260 metara stižemo nešto prije 1 i odlučujemo se na malo dulju pauzu obzirom da je naš termin za vrh između 3 i 5 sati. Sklonište ne radi, ali otvorena je zimska soba. U nastavku uspona skrećemo još i na vidikovac Fortaleza gdje smo jasno najglasniji i najveseliji obzirom da smo ipak Balkanci. Neke malo muči visok puls i smetenost, no ništa ozbiljno. Prolazimo kontrolu dozvola i nakon malo više od pola sata strmog uspona stižemo na vrh i imamo ga samo za sebe, nema nikog osim nas. Sumpor se puši iz svake rupe, vade se pljoske i limenke i nazdravlja ovom uspješnom pothvatu, a slijedi i ozbiljan photosession. Pravog grotla nema, ali ionako nemamo ni prstenja na bacanje!
Spust prolazi glatko, a prati nas impozantna sjena koju Teide stvara u vrijeme zalaska i izlaska sunca, ujedno i najveća sjena na morskoj površini koju se može vidjeti na svijetu. Kad se smračilo uživali smo pak u pogledu na zvijezde koji je ovdje sjajan obzirom da nema svjetlosnog zagađenja. Gastronomski aspekt smo preskočili obzirom da nas je čekala još i duga vožnja do smještaja, no već idući dan nadoknadili smo propušteno.
Koliko je uspon bio težak? Tehnički nimalo, ali dobro bi bilo imati nešto kondicije obzirom da se ipak savladava oko 1300 metara visinske razlike i to na nadmorskim visinama na kojima baš i ne boravimo često. Uz pokoji painkiller za prevenciju glavobolje neki prosječno aktivan planinar ne bi trebao imati većih problema s ovim usponom :) ostatak otoka isto je vrijedan posjeta i istraživanja, jedino vam od srca preporučam da izbjegnete južni i jugozapadni dio otoka (turizam za mase, mladež koja pije više od prosječnog planinara i engleske penzionere) i koncentrirate se više na sjeverni i sjeveroistočni dio otoka.
Tekst napisala: Darija Mužinić
Autori fotografija: razni autori (sudionici izleta)
