Iako sam se nadao kako ću možda uspjeti izbjeći pisanje izvještaja ili će taj “grozan” zadatak doći u neko “bolje” vrijeme (samo ne ovaj put jel) nekako sam se nakon ovog izleta sam odlučio prijaviti za pisanje i poštediti našu Tihanu tog groznog zadatka, odabira onoga tko će pisati izvještaj. Zašto sam se baš odlučio prihvatiti toga ni sad si ne mogu točno objasniti, ali reći ćemo da ima veze sa slavljem St. Patricks daya prethodnu večer, euforijom od nespavanja ali i samim izletom.

Sve je započelo u ne tako tipično rano jutro, po Visokogorskim standardima, jer smo se tek u 4 sata ujutro iz Zagreba uputili put Kranjske Gore i naše krajnje destinacije, Špika. Grintanje o tome kako nam se ne da imati izlet u nedjelju zbog radnog ponedjeljka je počeo i prije nego što smo krenuli, a činjenica što je naš voljeni vođa Juraj odlučio ovaj izlet zamijeniti ugodnim skijanjem po Italiji nije ništa pomogla s našom motivacijom.

Našli smo se ujutro oko 6 i 30 blizu parkinga kod idiličnog jezera Jasna a već pri samom dolasku gledali smo tu impresivnu bijelu špicastu izbočinu, kao na nešto što se može osvojiti samo naprednim poznavanjem zimskih alpinističkih tehnika, a ne našim vlastitim nogama. Nakon stidljivog izlaska iz prekrasne topline zagrijanih auta krenuli smo sa spremanjem a naša troma, usporena i još nerazbuđena tijela ubrzo su razbudili naši divni instruktori izjavom da se spremimo na najtežih zadnjih 400 metara uspona u našem životu. Hvala ti Alene na tome 😀

Nakon te ohrabrujuće izjave ubrzo smo krenuli prvo putem varljivo ravne i pitoreskne šetnice pokraj gorskog potoka Pišnice (kako piše na slovenskoj Wikipediji), no ubrzo kako to inače biva i svemu lijepom brzo dođe kraj, tako se i naš put nakon 15 minuta hoda, odvojio lijevo uzbrdo i to odmah na najjače. Teren je na početku bio bez snijega, ali ubrzo smo došli do dijela gdje je trebalo staviti gamaše, a potom i vaditi noge iz snijega u koji smo propadali, ponekad čak i do bokova. Put nas je vodio kriz divni krajolik šume gdje je bilo i nekoliko sajli i klinova za koje bi neki mogli reći da se radi i o kratkim ferrata dijelovima.

Dan je bio kao stvoren za planinarenje, a čim smo izašli iz šume obasjavali su nas zidovi visokih stijena impresivnih okolnih vrhova, a nakon toga i samo sunce koje se u to vrijeme već dobro podiglo iznad horizonta. Imali smo sreće pa nas je snijeg poslužio na srednjoj dionici puta do “Kamena” jer se tamo stvorila lagana korica koja nas je dosta dobro držala i brusila našu tehniku hodanja u derezama i oslanjanje na cepin.

Ubrzo nas je sustigao i jedan planinar iz Pule, mladić u najboljim godinama od 70 i nešto sitno na leđima, koji nas je nasmijavao svojim dosjetkama, te dosta dobro držao korak s nama veliku većinu puta.

Dobrodošlu pauzu “kod Kamena” smo iskoristili za odmor, gutljaj čaja, vode ili izo napitka, te za neki brzinski sendvič, protein ili energetsku pločicu. Naš instruktor Luka nam je pričao kako strmina na koju idemo ima sigurno veću lavinsku ocjenu od one koja je zapisana jer je cijelo vrijeme na Suncu, pa smo tako svi stavili i istestirali naše lavinske prijemnike, te krenuli na najstrmijih 400 metara uspona naših života kako su nam rekli.

Strmina je bila značajna a snijeg koji je na tom djelu već dosta omekšao nije nam uspon činio ništa lakšim, tako da je ekipa na čelu imala nelak zadatak ukrotiti snijeg na kojem su Velebitaši taj dan prvi ostavljali svoje stope. Na putu do vrha pružali su se prekrasni vidici koji su nam davali snagu za daljnji uspon a najimpresivniji je bio pogled na Grossglockner, koji se i u daljini izdizao iznad svih. Pred sami uspon na vrh dočekala nas strmina koju je valjalo savladati penjanjem na sve četiri sa derezama, cepinom i rukom koje je svojim budnim okom i spremnim savjetom nadgledao instruktor Luka, a koje smo na kraju svi i uspješno savladali.

Na vrhu smo uživali u zapanjujućim pogledima na sve 4 strane naše Plave kugle (sorry Flat-Earth pobornici) i komplimentima instruktora koji su pohvalili tempo naše školice, posebno uzmemo li mekani snijeg u obzir.

Nakon tog uspješnog pothvata uspona valjalo se i spustiti, pri čemu smo po prvi puta se morali otpenjavati na strmini s derezama i cepinom, što je prošlo jako dobro i većini bilo zabavno, ali prava zabava je krenula tek kasnije. Zbog mekanog snijega u kojem se stalno duboko propadalo, nekolicina nas je odlučila svoje guzove upotrijebiti kao pićiguz sanjke i na taj način se prošao velik dio puta, iako ne baš tako uspješno za sve. Naš Rock’n’Rolla se uspio toliko zakopati u snijeg da se sam i uz pomoć instruktora morao lopatom otkošavati dok smo mi ostali na guzovima klizili prema dolje i prema manje opterećenim koljenima. Konstatno propadanje je kod nekih izazvalo i prisjećanje na kultnu zafrkanciju s Balkancem koji je otišao u Kanadu i prvo uživao u snijegu a onda kasnije preklinjao ta “bijela govna”.

Na sreću spust je kao i uspon na kraju prošao bez ikakvih poteškoća i rezultirao ozarenim licima kada smo se napokon spustili do naše pitoreskne šetnice uz naš voljeni gorski potok Pišnicu. Generalni dojam na kraju je bio kako nam je ovo bio jedan od najboljih izleta do sada i svo prigovaranje od jutra se pretvorilo u čistu pozitivu i uživanciju na kraju dana. Nakon dolaska do limenih ljubimaca, dio se zaputio u gastro istraživanja obližnjeg restorana, a dio svojim kućama kako bi odmorni mogli prepričavati svoje dojmove sljedeći dan na poslu. Što reći na kraju nego to da ćemo se ovoga izleta vrlo rado sjećati i siguran sam jednog dana kao i naš kolega planinar iz Pule, vratiti njegovom visočanstvu, Špiku.

Marko Bregović