Već koji po redu izlet visokogorske škole odveo nas je na Grintovec, s 2588 metara visine - najviši vrh Kamniško-Savinjskih Alpi. Okupili smo se u petak navečer u Kamniškoj bistrici. U planinskom hostelu Kraljev Hrib više se feštalo nego spavalo pa je buđenje u 3 ujutro bilo jednako naporno kao nekima noćna vožnja direktno iz Zagreba.
Svi smo bili podjednako neispavani kada smo u subotu, dan prije Cvjetnice, oko pola 5 krenuli s usponom. U početku i jest cvijeće cvjetalo. Strmim, šumovitim usponom, duga zmijica čeonih lampica milila se prema Cojzovoj koči na Kokreskom sedlu. Na strmoj čistini prije sedla počelo se razdanjivati, a mi propadati u snijeg. Za dvije ure domogli smo se sedla i od jakog vjetra brže-bolje se skrili u zimsku sobu. Na 1793 mnv, na koliko se nalazi spomenuta koča, zavladali su zimski uvjeti pa smo i mi namontirali zimsku opremu. Počašćeni igrom ranojutarnjeg sunca i oblaka, ali i šibani solidnim vjetrom odvalili smo beskrajan i strmi uspon do vrha za još dva sata. Snijeg je dobro držao i uvjeti su bili skoro pa idealni. Na vrhu smo pronašli zavjetrinu s pogledom prema Skuti i Bivku pod Grintovcem. Nakon što smo omastili brk, nazdravili i sve ovjekovječili, krenuli smo se spuštati po već razmočenom snijegu. Tu su noge same plesale pa je trebalo ići oprezno, kako bi se izbjeglo samoozljeđivanje derezom. Naš pipničar Darko nije bio dovoljno oprezan. Treba li to pripisati njegovoj novoj tituli? Nakon što smo kod Cojzove skinuli dereze, zaključili smo da je guzičarenje najbolja i najzabavnija tehnika spuštanja. Možda bi ju trebalo uvrstiti i u službene visokogorske tehnike kretanja.
Beskrajan uspon pretvorio se u beskrajni spust. Našem voditelju Juraju nije se razderala noga kao Darku, već guma. Kao što je dr. Martin sanirao Darka, tako je Darko Jurajevu gumu; brzo i bezbolno pa smo uz automehaničarsku pokaznu vježbu nastavili tamo odakle smo i došli - do Kraljevog Hriba na odličan gulaš od divljači.
Dorotea Kutleša