KAMENJAK 13.4. - 14.4.2024. Ana Novotny / Nikolina Vodopić
1. dan 13.4.2024.
Nakon ovotjednog predavanja i zanimljivih vježbi u Žici, zaputili smo se nakrcani opremom do Kamenjaka. Sunce nas je grijalo, vjetar nas je tijekom jutra šamarao, a mi smo ponavljali naučeno i učili nešto novo.
Slika 1.
Dobro jutro
Slika 2.
I dobro nam došli!
Slika 3.
Danas učimo štandove
Slika 4.
I hvatamo hlad
Slušajući o štandu, po prvi put se čulo ono: Kreativnost je poželjna! Cilj je da (iz)drži, a hoćeš li odabrati gurtnu, čok, dva frenda ili nešto deseto – nevažno. Oduševljenju nije bilo kraja, izrađivali su se štandovi, pokušavalo se iste iščupati – no izdržali su sve! Bravo mi!
Nakon brojnih vježbi, nagrađeni smo predivnim zalaskom sunca i ukusnom večerom. Nikolina & Pavle, hvala na specijalitetu! 😊
Druženje je potrajalo uz vatru, grijala su se stopala i maštalo se o idućem uzbudljivom danu. Prošao je još jedan izlet isprepleten novim znanjem, magičnim strukturama stijene, druženjem s krasnim ljudima i onim spokojem koji je moguć samo na visini.
Ira + instruktori i instruktorice, hvala! <3
Ana Novotny
Slika 5.
#posadisvoje školarce
Slika 6.
Mrtvi štand personificiran u kamenu
Slika 7.
Živi štand personificiran u Mislavu
Slika 8.
Na vrhu Malog Kamenjaka
Slika 9.
Matija pozira uz zalazak
Slika 10.
Uživanje i dekompresija na vrhu
Slika 11.
Nakon večere, grijanje stopala
Slika 12.
Velki duh malog Kamenjaka
Slika 13.
Deložacija vjetrom
2. dan 14.4.2024.
Prvim jutarnjim pogledom prema van ispred mene su se ukazale litice stijene koje čekaju svoje prve penjače dana. Jutarnja ugodna temperatura se relativno brzo pretočila u prženje na sucu.
Slika 14.
Fool me once Sunce, shame on you; fool me twice ostavljamo drugima
Slika 15.
Prvi dužinci, makar Kamenjački
Slika 16.
Tko bi gori
Slika 17.
Eto je doli
Nije trebalo dugo da se svi probudimo, više – manje razbudimo i polako počnemo spremati za svoje prve školske (polu)duge smjerove. Naravno, ne kažu uzalud da je ponavljanje majka znanja pa smo tako i mi ponavljali komunikacijski dio penjanja jer inače od penjanja ništa. Od svukud su pristizale naredbe penjačkih partnera, a zajedno s njima sam i ja testirala svoje glasnice koje inače ne proizvode tako glasne zvukove ali hej, bolje da pukne glas nego da pukne nešto drugo. Moj penjački partner za vikend bio je Perica i usudila bi se reći da je čuo sve što sam mu vikala.
Uz zeleno svjetlo instruktora i s užetima/konopima/štrikovima(?) na ramenima krenuli smo ka svojim smjerovima. Pericu i mene je čekala Žljebetina. Nas dvoje i Ogi. Ogi i njegovi žohari. Predvodnik zeleno žute gusjenice je bio jako opušten i jasan kod manevriranja dva užeta i nije kretao nigdje dok nismo shvatili što tko mora raditi. Sam uspon je bio jako simpatičan s obzirom da je najveću ulogu igralo fino namještanje tijela, a ne puko hvatanje najvećih tramvajaca iako njih Perica voli (a volim i ja).
Slika 18.
A s kim vi štandate?
Prvi štand, razmjenjivanje užeta/konopa/štrikova i ajde dalje, nije gotovo. Još malo! Tako i bi. Uspon do vrha i predivnog pogleda kojeg smo naravno detaljnije pregledavali nakon što smo se sigurno ulađarili. Sigurnost mora biti na prvome mjestu. Ipak mi je najljepši dio uspona bio trenutak kad je Perica izvukao moje pristupne cipelice sa pojasa koje sam ja tako nonšalantno ostavila na dnu stijene.
U mojoj glavi sve je prošlo relativno brzo do onog trenutka kada nas se nekoliko (čitaj sedmero) našlo u redu za absail. Stijena je postala okupljalište malih i velikih penjača koji jedva čekaju okruniti uspon sa spuštanjem ali alpinizam je po svemu sudeći 'igra' strpljenja. U svemu tome pala je i slika te 'gužve na plaži', uslikana od strane kolege alpinista koji je također odlučio provesti dio svoga vikenda na Kamenjaku.
Slika 19.
Putnik je uspješno i ukusno demistificiran
Nakon spuštanja uslijedio je mali brifing u hladu te spuštanje ka parkiralištu. Kružila je neka priča da idemo nekom putniku. Bilo je teško razaznati o čemu je točno riječ jer je glad već uzela svoje i nervoza se pojačavala. Na pitanje 'Jel ima tamo što za jesti' dobila sam jako priželjkujući odgovor 'da' te u roku sekunde bila u autu spremna za polazak. Vožnja, restoran, mineralna i svinjsko pečenje.
Opet sam svoja, sve je dobro. Možemo dalje.
Nikolina Vodopić
Podijeli!
LjAŠ24 07: Pokleknuti ili ne, pitanje je sad
7. vikend ljetne alpinističke škole proveli smo na kultnim stijenama Kleka. Prvi put sam iskusio Klečki dužinac pred nešto više od godinu dana. Tada sam upoznao tu famoznu krušljivu stijenu i svo neočekivano padanje koje uz to dolazi (onako kao neka Klečka vještica uzmeš dio stijene, pogledaš ga sa svih strana, vratiš nazad kao da se ništa nije dogodilo…) Sad se vraćam s malo većom dozom opreza i iskustva, pripremljen da se neki grifovi jednostavno odšarafe, pa moram reći da sam stvarno uživao.
LjAŠ24 06: Ma nije greda, budem još jednog napisao
S obzirom da mi je ovo, igrom prilika, treći dan koji izvještavam, ovaj će biti kraći od mog penjanja 7a smjera. Tulove grede.. Veličanstvene Tulove! Koliko god puta bio na Tulovima, uvijek se iznova naježim dok im se približavam Majstorskom cestom.
LjAŠ24 05: Kobre?
Još jedno rano subotnje jutro započinje toplim čajem i posljednjom inspekcijom stvari koje sam pripremio večer prije. Težina ruksaka na pospanim leđima govori mi da je sva kamperska i penjačka oprema unutra. Lupkanje na torbi obješenih penjačica šalice i kacige dodatno me razbuđuje i budi misao da prvi put idem na Dabarske kukove! Te iste kukove koje mi je i Maki opisivao uz Zeppelinove riffove na prijašnjim vožnjama na izlete.
