LjAŠ24 02: Kreativnost je moguća u alpinizmu

Nije trebalo dugo da se svi probudimo, više – manje razbudimo i polako počnemo spremati za svoje prve školske (polu)duge smjerove. Naravno, ne kažu uzalud da je ponavljanje majka znanja pa smo tako i mi ponavljali komunikacijski dio penjanja jer inače od penjanja ništa. Od svukud su pristizale naredbe penjačkih partnera, a zajedno s njima sam i ja testirala svoje glasnice koje inače ne proizvode tako glasne zvukove ali hej, bolje da pukne glas nego da pukne nešto drugo. Moj penjački partner za vikend bio je Perica i usudila bi se reći da je čuo sve što sam mu vikala.

Uz zeleno svjetlo instruktora i s užetima/konopima/štrikovima(?) na ramenima krenuli smo ka svojim smjerovima. Pericu i mene je čekala Žljebetina. Nas dvoje i Ogi. Ogi i njegovi žohari. Predvodnik zeleno žute gusjenice je bio jako opušten i jasan kod manevriranja dva užeta i nije kretao nigdje dok nismo shvatili što tko mora raditi. Sam uspon je bio jako simpatičan s obzirom da je najveću ulogu igralo fino namještanje tijela, a ne puko hvatanje najvećih tramvajaca iako njih Perica voli (a volim i ja).

Prvi štand, razmjenjivanje užeta/konopa/štrikova i ajde dalje, nije gotovo. Još malo! Tako i bi. Uspon do vrha i predivnog pogleda kojeg smo naravno detaljnije pregledavali nakon što smo se sigurno ulađarili. Sigurnost mora biti na prvome mjestu. Ipak mi je najljepši dio uspona bio trenutak kad je Perica izvukao moje pristupne cipelice sa pojasa koje sam ja tako nonšalantno ostavila na dnu stijene.

U mojoj glavi sve je prošlo relativno brzo do onog trenutka kada nas se nekoliko (čitaj sedmero) našlo u redu za absail. Stijena je postala okupljalište malih i velikih penjača koji jedva čekaju okruniti uspon sa spuštanjem ali alpinizam je po svemu sudeći 'igra' strpljenja. U svemu tome pala je i slika te 'gužve na plaži', uslikana od strane kolege alpinista koji je također odlučio provesti dio svoga vikenda na Kamenjaku.