1. polazak

Neki su spajali dane, neki su negdje drugdje, a ni prognoza nije bila sasvim idealna. Možda su to razlozi da smo u autu bili samo Ariana i ja.

Iz Zagreba oko pola 8, starom karlovačkom i kroz zaštićeni kanjon Slapnice negdje do blizu slapa Brisalo, gdje je otprilike naš kraj planiranog puta. U Slapnici mnogo planinara i izletnika, a u to doba jutra čak i poneki znanstvenik koji u visokim gumenim čizmama promatra neku faunu u epruvetici skupljenog uzorka vode...

2. kanjon Kalovke

Krećemo hodati oko 10h, po makadamu i asfaltu do Draganovog mlina gdje se odvajamo od markacije i krećemo lijevim kanjonom. Tu sam jednom i jako davno išao, pa me zanima koliko se dobro čega sjećam. Kako nam je ovdje uglavnom sve novo i nepoznato, veselimo se svakom novom zavoju potoka, razmišljamo kako nastaviti i gdje se popeti uz neku barijeru. Uz jedno

dva-tri strmija duža detalja (veli Ariana da smo imali i alpinisticku III-cu, ja ne bih znao) po obroncima uz i po stijeni napredujemo do konačne barijere Kalovke, nakon koje se kanjon izravna i pripitomi, nailazimo na šumske ceste i zaključujemo da bi se trebali izvući prema Kalju. To radimo kako tko, jer oba izabrana puta u jednom trenu budu prilično divlja... nakraju se nalazimo na grebenu odakle se vide kuće. Srećom nije još sve zaraslo vegetacijom pa po vrućoj livadici zarasloj trninom i glogom i šumskom cestom do Kalja. Prvi dio, onaj s najviše istraživanja je sad već iza nas.

3. Kalje i Višći vrh

U Kalju je neko druženje starijih planinara uz ručak u lokalnom DVD-u. Na žalost, i za razliku od uobičajenog, planinari su ovdje dosta samozatajni, prilično stari i na neki način nisu baš druželjubivi, što već u početku isključuje moju potajnu ideju da ostanemo na objedu... No neki drugi lokalci i župnik koji je upravo održao misu su komunikativniji, pa nam pokazuju put za dalje: dolje-gore šumsku-makadamsku kraticu prema Višćem vrhu, kako ne bi asfaltom išli dugi krug preko Gornje vasi. Šetnja je duga, a nama je baš vruće, već pomalo smo i gladni ali još nas drži istraživački žar. Zadnji djelić uspona smo već uvjereni da smo na pravom mjestu jer vidimo neke kuće što proviruju kroz šumu. Uskoro smo u pustom Višćem vrhu i imamo cijelo selo i sve trijemove samo za nas. Lijepi odmor na klupici u hladu. Hrana, pa pomalo dalje - sad bi već trebali biti na poznatom.

4. Pećno

Dosta makadama, srećom prilično u hladu. U Pećnu (ili Pećnom?) uz kuću jedan bagerist u hladu objeduje blagdanski ručak sa sinom i ženom. "Imate li možda pivu?" (Nismo manjkali vode, ali Ariana je žedna pravog pića.) Pa je njihova zadnja Ožujska, iako mlaka u našim rukama. Onda priča dok popijemo pivu, komentiramo saharski pijesak što kao maglica zamućuje pogled već na obližnja brda na taj vrući dan, a na odlasku dvanaestogodišnjak upravlja bagerom, a jedva da se prestao igrati s onim plastičnima u pješčaniku...!

5. kanjon Brisala

Dalje samo malo pažnje za pratiti markaciju prema Stančićima i dalje za kanjon Brisala. Uz put prema dolje, svraćamo još u Zidane pećine, spiljicu po kojoj ima neki vodotok. Zgodno, ali nam rasvjeta nije najbolja pa se ne zadržavamo jako dugo, iako je unutra fino hladnjikavo. (Piva je šteta, bila u Pećnu, i samo jedna i ne prohladna.) Niz kanjon postoji staza, dijelom je osigurana sajlom i klanfama, a pred slapom je već turizam, pa uživamo dok smo još gore. Dolje je plaža: psi, djeca, selfiji, čips (ok, zapravo smooki :), trenirke i adidaske... Uzimamo si nešto vremena nepokolebljive odlučnosti da nam ovo neće umanjiiti uživanje u prirodi, pa pomalo idemo do ceste i auta. Ljudi i psi posvuda, poneko sijelo, ipak ne baš roštilj, iako skoro. Kod auta smo oko 16h, opraštamo se sa žumberačkim vodama. Dobro nas je osvježavala putem, samo da je bilo malo manje te Uskršnje pješčane razglednice iz Svete zemlje.
tekst:VG
foto:ArianaB