O izletu na Stenar se dugo pričalo. Naime, bio je u prvoj polovici rasporeda, ali se stalno nekako pomicao. Mi smo ga pak iščekivali jer smo znali da je to dvodnevni izlet na kojem, umjesto u finim planinarskim domovima ili ponekad i finim osobnim automobilima :-D, spavamo u zimskoj sobi što je povlačilo gomilu pitanja: jel treba karimat, kakav karimat tko ima, koliko topla treba biti vreća, jel imamo toliko toplu vreću, koliko će biti teški ruksaci kad se to sve zbroji uz svu hranu i vodu za dva dana i neizbježne dereze, cepine, pojaseve, užad i slično. Iščekivanje i nervoza se nisu nimalo smanjili kad je ispalo da će upravo taj stenarski vikend krajem travnja biti prvi uistinu pravi zimski vikend otkad je VG tečaj počeo i to sa vjerojatno sunčanim vremenom, ali i vjetrom i vrlo finom temperaturom ispod nule. Pišem ovo malo kasno, ali mislim da su se spominjale temperature od -10 i više na vrhu. Znači napokon dobar snijeg i možebitni led, ali hoćemo li se smrznuti ako prije ne opadnemo pod teretom ruksaka? Dodatno, Juraj potiče da se isproba i spavanje u šatoru ako imamo adekvatnu opremu što naravno znači i nošenje šatora cijelim putem. Tu se javlja manjina grupe od nekih 5 osoba za dva šatora. Ja, na sreću ili nesreću 😉 nemam dovoljno toplu vreću pa idem s većinom u zimsku sobu.
Pred polazak u 5 ujutro otkrivamo da neki ruksaci teže cca 8 kg (kako pobogu?!), a neki 20. Kako god bilo, oko 8 ujutro ih kod Aljaževog doma (1.015 m) stavljamo na leđa i krećemo. Dan je apsolutno savršen i prvih sat, sat i pol hodamo kao i inače po skroz suhom. Osim jedne sudionice kojoj i nije baš suho jer otkriva da joj je mijeh procurio i da više nema ni kapi vode u njemu. Sva sreća pa smo spremni na topljenje snijega kad stignemo :-D Kad kreneš po tih suhim šumovitim počecima, teško je zamisliti da te uskoro čeka sniježno ledena padina po kojoj ćeš možda i prtiti. Svejedno, vrijeme nas savršeno služi uz pokoji jači zapuh vjetra. Od Aljaževog doma put nas vodi prema Stenarskim vratcima i znamo da je strmina pred Vratcima puno strmija i gora od samog uspona na Stenar. I bome, pred samim Vratcima dolazimo do zaleđenog detalja gdje imamo priliku malo dulje penjati na sve četiri i isprobati dereze i cepine na nagibu od nekih 45 stupnjeva. Kad ga vidim na fotki, mislim si da nema šanse da smo onuda prošli. Pa jel moguće da je bilo tako strmo? Ali vrlo brzo svi zajedno veselo sjedimo na Vratcima (nekih 5 sati od starta), uživamo u pogledu i donosimo odluku što dalje. Naime, vremenska prognoza govori da je uskoro moguća neka mećava i ako odemo odmah sad na vrh, moguće je da će nas uloviti na putu dolje, a trebalo bi još i slagati šatore. Ne želeći se igrati s planinom, ipak krećemo do zimske sobe što ustvari znači da nakon spusta još koji sat chillamo na klupici na suncu uz Boba Marleya s mobitela, klopamo, razmjenujemo delicije iz plastičnih i staklenih bočica (treba smanjiti težinu ruksaka jel)..Bez obzira na svu obleku i sunce, i prije njegovog zalaska vani postaje prehladno za sjedenje pa se dosta rano povlačimo u zimsku sobu. Obzirom na najavu hladnog i ne tako laganog vjetra, odlučujemo da ne idemo na izlazak sunca nego da krećemo oko 6 ujutro. Tu neki maksimalno odugovlače svoj odlazak u šator jer je frkica koliko će biti zima, ali u 21 gasimo svijetlo i pokušavamo zaspati. Ujutro ispada da se našim voditeljima ne žuri pretjerano pa se polazak pomiče još kojih sat, dva :D Ekipa iz šatora je pak uspješno preživjela noć. Dapače, kažu da im nije uopće bilo zima. Vani svejedno dosta puše i više vuče na ostanak u vreći nego na hodanje. Ja nakon polaska shvaćam da mi je nekako teško i mislim si 'pa ovo neće ići, nema šanse da dođem do vrha'. Nakon nekog vremena na kratkoj pauzi netko do mene mi govori da mu se čini da smo krenuli dosta jakim tempom na što se još jedno dvoje odmah nadovezuju da im je malo teško. Sad mi je bar malo lakše jer shvaćam da nisam samo ja nekako trula. Kreće se dalje i mislim si, ajde pa ćeš vidjeti. To 'ajde pa ćeš vidjeti' završava tako da nakon 2 i nešto sata presretno svi stojimo na vrhu Stenara (2.501 m) i misliš si 'ček, stigli smo, to je to?' Očito je tijelu ujutro samo trebalo malo vremena da se zagrije i razgiba. Sa vrha pogled puca na sve strane, a najviše nas mami Triglav koji nas gleda točno preko puta.
On nam je još ostao na listi uz Tursku goru, ali već znamo da je zbog vremena upitno da li ćemo ga penjati u ovom ciklusu. Nakon što smo se nauživali pogleda, vrijeme je za spust do Aljaževog doma čez Sovatno. Kako vrijeme odmiče, snijeg standardno postaje sve gori i spuštanje se, kao i inače, pretvara u mučenje u kojem svako toliko netko propadne ili prokliže, ali ipak sigurno dolazimo do suhog dijela, netko brže, netko sporije. Tu s veseljem skidamo dereze i kacige te mjenjamo cepin za štapove. Ostatak spusta je kroz prelijepu šumu koja opet neda naslutiti gdje si bio prije samo koji sat. Vrijeme je bilo apsolutno prekrasno dok već skoro pred sam kraj u nekom trenu nije počeo pršati snijeg. Pola sata prije smo se skidali u kratke rukave koliko nam je bilo toplo, a sad daj opet zimsku jaknu. Još jedan podsjetnik da u planini treba biti spreman na sve.
Ali, ni to još nije sve! Naime, na prošlom izletu nas je dočekala potpuno prazna guma na Jurajevom autu, a sa krajem ovog izleta smo se upgrade-ali: Darkov auto uopće ne možemo upaliti. Tako mu auto bogovi vraćaju što je Juraju prošli put sanirao gumu...No, kako smo uspješno rješili gumu, tako smo i upalili auto. Velebitaški duh se tu pokazao u ruhu skladnog guranja auta nizbrdo :D Taman da se upali i odveze nas na zasluženi ručak u Chilli's.
Obzirom na to kakva je zima bila i kako se nastavila, ovo nam je bio zadnji izlet u prvom dijelu tečaja, i vjerujem većini, najbolji i najzanimljiviji. Odradili smo sveukupno 6 od planiranih 8 izleta što je super statistika i nadam se da nas je to pripremilo za sljedeća dva velika izleta koji nas vode na veće visine. Stay tuned! 😊
Fotke izradili: Petra Jagodic, Ariana Barišić, Darko Begic, Iva Belić, Ljubo Radoš, Ivan Peršić, Martin Bobek, Ana Nikšić
