Jurim na katamaranu Mali Lošinj – Zadar i na obzoru se pojavljuje ponosni Velebit. Toliko je velik, da ga pogledom ne mogu obujmiti i ne mogu sakriti smiješak na licu.
Razlog je jer smo ga prije par dana ishodali od Zavižana do Velike Paklenice. U 7,5 dana prehodali smo 210 km, to je malo i više od uobičajenog VPP-a, ali malo smo podrobnije prehodali neke dijelove.
Ideja se javila prije nekog vremena. Na svim dijelovima Velebita bila sam preko sto puta, samo na Zavižanu 50 puta, ali Velebit odjednom prehodati, to je nešto sasvim drugo. Bila je to još jedna od mojih neostvarenih želja. Poslala sam najave na PDS Velebit i stvorila se mala ekipa: Zoran, Marina, Taida i ja. Moj suprug nam je olakšao sami početak, tako da smo autom došli na Zavižan u nedjelju popodne.
Dočekali su nas dragi kumovi Vukušići, napravili smo slasni roštilj i uz utakmicu Hrvatska – Nizozemska dočekali početak VPP-a. U ponedjeljak je bilo dosta zezancije i krenuli smo u avanturu.
1. DAN
Zavižan – Gromovača – Crikvena – Alan
Svaki početak je težak, tako i VPP, s preko 20 kg teškim ruksacima uputili smo se put Alana. Početno privikavanje uljepšala je predivna Premužić staza, veličanstveno graditeljsko djelo inženjera Ante Premužića. Popeli smo se po žig na Gromovaču i nastavili utabanom stazom u njedrima Strogog rezervata prirode Rožanskim i Hajdučkim kukovima prema Rossijevoj kolibi. Tu je bila prva stanka i vrijeme za prvi zajednički čaj. Inače Taida je bila glavna za biljke za čaj, a Marina je svoju ljubav prema maslačcima, prenijela i na nas pa smo svaki dan imali razne vrste maslačaka kao salatu, koja je ona vrijedno brala. Sunce je visoko odskočilo, kada smo se popeli na stijenu Crikvene. Stjenovite oblike čudesnih kukova sve više su zamijenile livade, prepune ljekovitih trava na radost naših botaničarka Taide i Marine. Predvečer smo, ne žureći se stigli do Alana. Ipak je to bio dan sa najkraćom dionicom. Bilo je kuhanog jela u domu i tekuće faze, pa nismo imali potrebe za sklapanjem naše kuhinjice. Prijedlog domara je da se nakon Šatorine ne vraćamo na Premužić stazu, već da nastavimo preko Kugine kuće na Skorpovac jer je „tamo sve po ravnome“
2. DAN
Alan – Ograđenica – Šatorina – Kugina kuća - Skorpovac
Krenuli smo prema Ograđenici Premužić stazom: Pucao je divan pogled na Pag i nešto prije podneva stigli smo na križanje s Ograđenicom. Kao da smo svaki dan zajedno, krenuo je naš ritual. Taidino bilje vrijedno sakupljeno, Zoran je pretvarao u ljekoviti čaj, ja sam bila zadužena za juhicu s dodacima ljekovitih trava, a Marina je pravila salatu. Također smo imali za svaki dan komad špeka, koji nam je pripremio Marinin muž. Taj čaj i salata su nam jako pomogle jer su nam podigle imunitet. Čak su i slučajni prolaznici uživali u čaju sa nama. Odlučili smo da svaki dan oko podneva napravimo stanku za ručak. Nije nam se nikako dalo iz duboke hladovine prema Ograđenici, ali moralo se. Gore nije bilo žiga, pa smo se slikali i nastavili preko Matijević Brda duboko u dulibu i ponovno strmo prema Šatorini. Sve smo zvijezde poskidali domaru sa Alana, kad smo se vukli gore do Šatorine jer bilo je sve, samo ne ravno. Šatorina je visoravan, sa koje puca pogled prema svim dijelovima Velebita, jedan je od ljepših. Spustili smo se prema Kuginoj kući i makadamom došli do Skorpovca, kada je već padala noć.
Ekipa, koju smo taj dan ponudili čajem, zabrinula se za nas, pa nam je kad smo došli ponudila jednu rakijicu da dođemo k sebi. Uslijedlilo je kuhanje večere, to su bile razne vrte tortelina, naravno uz nezaobilaznu salatu od maslačka i ljekovitih trava i čaj od listova kadulje, divlje jagode, maline, kantariona, vrijeska i svih ostalih znanih i neznanih trava koje su došle pod ruku botaničarke Taide. Brzo smo se stisnuli u skloništu u vrećama i brzo utonuli u san jer je ovaj dan bio jako dug i vruć, a čekao nas je i sutra isti takav, ali s naglaskom da se spava u hostelu na Oštarijama.
3. DAN
Skorpovac – Bačić Kuk - Ravni Dabar – Crni Dabar – Oštarije
Osvanuo je sunčani dan i krenuli smo na Premužić stazu prema Bačić kuku. Nismo se penjali na njega jer su teški ruksaci već uzeli danak. Svatko je od nas imao po 5l vode svakog dana, za piće i kuhanje.
Stigli smo po suncu u okrilje Ravnog Dabra. Mile nije bilo u domu. Mi smo se do mile volje okupali na bunaru i napunili rezerve vode i ručali. Mala greška, prva u nizu odvela nas je umjesto na Premužić stazu, prema Crnom dabru, izgubili smo totalno visinu i znali smo da se nakon toga moramo popeti na prijevoj ispod Kize. Srećom putem smo naišli na šumske jagode, pa nam je nekako bilo lakše. Nogu pred nogu stigli smo na prijevoj i onda je uslijedilo spuštanje prema Oštarijama. Tom putu nije bilo kraja i bili smo presretni kada smo ugledali hostel. Odmah smo s noga popili jednu pivu i onda lagano tuširanje, gulaš s njokicama i život je odjednom bio puno ljepši. Susreli smo ekipu iz Splita, koji su odlučili VPP ishodati za 5 dana. To je dosta ambiciozno, ali ipak su mlađi od nas najmanje 15 godina. Žuljeva nismo imali jer smo svaku pauzu „luftali“ noge i mazali ih vazelinom, što toplo preporučujemo. Nakon druge pive, bilo je vrijeme utonuti u san u normalnom krevetu, jer nas od tada krevet neće čekati već skloništa, a nismo znali i puno gore od toga.
4. DAN
Oštarije – Veliki Sadikovac – Piskovita Kosica – Ramino korito – Šugarska duliba
Ujutro smo otišli po žig, koji se nalazi 300m lijevo na bivšoj planinarskoj kući „Vila Velebita“ u smjeru Gospića. Popili smo kavicu u kafiću hostela i krenuli strmo prema Sadikovcu. Jednoglasno smo odlučili da nas ne zanima sam vrh već smo nastavili kroz divnu gustu šumu prema vrhu Piskovita Kosica. Tu je križanje za novo sklonište Ždrilo i odlično mjesto za podnevni odmor uz ručak. Naišli su planinari iz Raba, ponudili smo ih čajem. I oni su bili klasa optimist, VPP u 5 dana. Popili su čaj s nama i mi smo ih pitali čemu trka jer se u 5 dana, pa čak i u 7 dana na VPP-u ne možeš previše uživati u ljepotama naše najljepše planine. Nije zalud preporuka HPS-a 10 dana. Ali svatko ima svoje razloge, mi smo nastavili uživati u čaju, a oni su nastavili trčati. Trebali smo odlučiti da li ići po sunčanoj strani s pogledom na more i relativno po izohipsi, ili gore-dolje ali u hladu. Odluka je da se ide ovim potonjim, jer nam je već „bilo podne“ od sunca. Krenuli smo uz Ramino korito i lagano kroz zube pjevali „ Ramo, Ramo brate moj, da li čuješ jecaj moj..."
Taj jecaj se samo pojačao kada se ispred nas otvorio Pasji klanac, sama riječ sve govori, bilo je strmo „k'o pas“ i jedva smo se po tom suncu dočepali prijevoja. Nakon toga smo po livadicama u sumrak došli do Šugarske Dulibe. Divno sklonište, gdje su nas dočekali kolege iz Raba. U blizini je bunar gdje smo se oprali, natočili vodu i krenuli u pripremu večere uz divan zalazak sunca. Ostali smo oko skloništa kada su iz mraka izronila skupina mladića, koji su morali dizati šatore, jer nije bilo mjesta u skloništu. Dugo smo sjedili i gledali zvjezdano nego, koje je tako blizu kad si u brdima. Ja sam taj dan pala, pa sam s natučenim rebrima, provela tešku noć. Cura s Raba je dobila temperaturu, pa je morala odustati od VPP. Ona i ja smo probdjele noć. Sljedećih dana je bila živa muka podići ruksak na leđa, a kamoli se nasmijati i zakašljati.
5. DAN
Šugarska Duliba – Panos – neuhvatljiva Jelova Ruja – bivak
Napunili smo na bunaru po 5l vode i krenuli put Panosa. Ostavili smo ruksake na križanju za Jelovu Ruju i popeli se na Panos. Napuštena i devastirana kasarna i vojna utvrda s heliodromom izgledala je pomalo zastrašujuće, ali nas je pogled oborio s nogu. Ti si u središtu Velebita i pogled ide od Kozjaka na sjevernom Velebitu, preko Stapa, prema Svetom Brdu i Tulovim gredama. A more i otoci kao na dlanu, Pag, Vir, Dugi otok. Zadržali smo se malo da uživamo u trenutku i vratili se po ruksake. Prekasno smo saznali da je jako teško pronaći Jelovu Ruju jer je prokopano puno cesta oko nje, a to je napuštena lugarnica. Presjeli smo par makadamskih cesta i stigli do križanja gdje je dolje pokazivan smjer za Jelovu Ruju. Pokušali smo na sve strane tražiti, kružili smo cca 3h ali ništa, krenuli smo dijametralno suprotno i po nekoj staroj markaciji došli po prijevoja ispod Suvog vrha, 2h do Visočice. Kada smo se popeli strmo na prijevoj shvatili smo da je Panos ostao na drugoj strani i da se mi spuštamo u Brušane, a bilo je još 2h do mraka. Brzo smo se sabrali, i odlučili se spustiti na makadamski put i vraćati se prema Stapu i Tatekovoj kolibi. Već je bilo izvjesno da ćemo noć provesti vani. Kao što uvijek biva jedna nevolja ne dolazi sama, počelo se vrijeme mijenjati i jako puhati pred oluju. Hodali smo po putu s još kojim dcl vode i jeli maslačke da utažimo žeđ. Imali smo dvije kabanice, zamke, ali ne i šatore ili cerade za bivak.
Oko 23h smo došli do kraja puta, a da nismo primijetili skretanje za Stap sat vremena prije. Složili smo bivak, ali oko 01h počelo je pljusak s grmljavinom. Bivak se bio potopljen na pola, a rukama smo držali kabanice da nam se slijeva voda na glavu. A žedni smo bili tako da smo pili vodu koja se slijevala, dok je potok je tekao između vreća i sve je bilo natopljeno. Kiša je prestala na čas, da bi opet počela oko 03h. Za prvog svitanja oko 04.30 pokupili smo mokre stvari i žedni i gladni krenuli put Stapa.
6. DAN
Stap – malo Rujno – Veliko Rujno
Trebalo nam je oko 3h da stignemo do Stapa. Naravno da je u međuvremenu osvanuo sunčan dan. Ta nas je avantura još više povezala, jer nema te nevolje u planini, koju ne možeš uz pomoć prijatelja savladati. Banuli smo oko 8 sati u Tatekovu kolibu, a ekipa sa Šugarske dulibe, koji su spavali u šatorima su se prepali kako smo grozno izgledali. Odmah su nam dali rakiju da se priberemo. Odlučili smo se odmoriti 3 h i pokušati na vjetru osušiti stvari. Stap iznad Tatekove kolibe nas je ostavio bez daha. Krenuli smo put Malog Rujna, ali neprospavana već druga noć uzela je svoj danak. Vukli smo se po suncu i morali smo stati jer noge više nisu slušale. Znali smo da i tu noć nećemo uhvatiti sklonište i da nam ne gine opet bivakiranje. Oko 19h smo stigli na Veliko Rujno. Putem smo susreli krdo divljih konja. Bura je bila orkanska, sve je nosila pred sobom. Mi smo se zgurili uz crkvu i stepenice i razmišljali što napraviti.
Struge su bile na 2 h hoda, ali mi nismo imali snage. Zoran je otišao tražiti signal, jer smo čuli da g. Marasović iznajmljuje sobe na Rujnu. Međutim, nismo imali sreće bas je bio otišao, ali je rekao da možemo otići do njegove verande i prespavati. Bili smo sretni kao mala djeca, jer smo imali krov nad glavom, ovaj put nije bila problem kiša već orkanska bura. Nakon što smo u kutku kraj crkve večerali, lagano smo se premjestili u verandu g. Marasaovića, kojim ovim putem zahvaljujemo jer nas je spasio.
7. DAN
Veliko rujno – Struge – Vaganski vrh – sveto Brdo – Vlaški grad
Umor je bio strašan kada smo se ujutro u 5 h ustali, da bi taj dan uhvatili sve zaostatke od dva dana prije. Krenuli smo u 6 h sa suncem okupanog velikog Rujna. Pogled je pucao na Bojićev Kuk i na prijevoj Buljmu, koji nas je neumoljivo čekao. Preko Stražbenice, gdje je izvor vode stigli smo na Buljmu. Tu je bura toliko puhala, da nas je bacala na koljena. Dočepali smo se zavjetrine i stigli do Struga. A onda nas je dočekao prizor, zbog kojeg znam zašto sam u planini. Iz skloništa su dopirali zvuci gitare uz TBF-ovu „Nostalgiju“. Članovi PD Paklenice lagano su pjevali i svirali ujutro u 8 h (to je taj zadarski duh). Taj trenutak zaboravila sam sve muke prošlih dana i zapjevala sa njima. Ispunili su i glazbenu želju „Nitko nam neće ovaj dan pokvarit“ i srce je bilo puno. Imali su radnu akciju dan prije i nosili su metalne stupove od Rujna i Paklenice prema Vaganskom Brdu. To samo zaljubljenici u Velebit mogu. Popričali smo i pojeli doručak i popili čaj s njima i krenuli put Vaganskog vrha. Zoran je morao otići ranije na posao, pa se spustio u Paklenicu. Susreli smo jednu stariji gospođu iz Njemačke, koja obožava Velebit i išla je dio puta s nama do Vaganskog. Došli smo na vrh, nije bilo pogleda jer je bila bura, pa se obično na vrhove Velebita navuče kapa od oblaka. Bez obzira bili smo ponosni na sebe, ipak je to najviši vrh moćnog Velebita.
Na putu s vrha naišla sam na znakovito slovo V kao Velebit od kamena. Ubacila sam ga za uspomenu u ruksak. Bura nas je dosta ometala po hrptu ispod Malovana, ali smo se nekako opirali. Pogled se tada otvorio prema Lici, ukazao se Zir, a na lijevo pogled je pucao na Zadar i Kornate. Kad smo došli do križanja za Vlaški grad bilo je oko 18h. Imali smo vremena za vrh, ali je vrh bio u oblacima. Marina je odlučila otići prema Skloništu Vlaški Grad i napraviti nam večeru, a Taida i ja hrabro smo krenuli put vrha. Bilo je dosta idilično ali pod vrhom počelo je opasno puhati, uhvatili smo se pod ruke, da nas reful ne baci na stijene. Uhvati me je strah da ipak nećemo moći na vrh, međutim Velebit je popustio, bura se stišala i mi smo uspjeli doći do vrha, čak se i sunce pojavilo kao Božji znak. Ostali smo pod vrhom, da uživamo u igri vjetra, sunca i oblaka i magle. Bilo je magično, pojeli smo malo čokolade i krenuli put skloništa. I tada je nastupio problem. Kada smo došli do prijevoja bura je tako jako puhala, da smo morali puzati i čekati da snažni udari s Paklenice prođu iznad naših glava i onda bi potrčali par metara. Spuštanje koje inače traje 20 minuta trajalo je 1,5h. Marina se prepala za nas, a kolege iz Bjelovara, koji su odustali od uspona htjeli su zvati HGSS. Međutim nekako smo se oko 23 h dočepali skloništa. Nismo mogli uživati u svjetlima Zadra jer smo samo mislili na opasni sipar iznad skloništa, koji je već uzeo par života.
Marina nas je dočekala s tortiljama punjenim sirom i špekom i s najljepšom salatom od maslačka. Sve nam je pasalo jer smo bile iscrpljene. Još nam je izmasirala. Bilo je jako teško zaspati jer su emocije bile presnažne, a i umor.
Jutro na Vlaškom, pogled na masiv Velebita, divno sklonište, to treba doživjeti i ne ići dalje već ostati uživati. I zato treba VPP odraditi na više dana. I mi kao srednja klasa optimist odlazimo prema Ivinim vodicama i dalje prema Borisovom domu. Tu nas domarka Irena časti kavom i rakijom i čestita nam.
Mi još nismo svjesni što je iza nas i u transu se spuštamo podno Anića kuka, simbola našeg pl. društva.
Zastajem i visoko dižem ruke u obliku slova V, V kao Velebit, V kao moj put i način života.
Posljednjih dva kilometra trčim po asfaltu jer moram stići na autobus za Rijeku. Udaram posljednji od 22 žiga i opraštam se od Marine. Fali Jelova Ruja, ali nju ću drugom prilikom.
Taidin brat me vozi na stanicu. Ulijećem u bus i vozim se i vozim i vozim ispod Velebita i još je iznad mene. Postajem svjesna što smo prošli, koliko ljepote, ali i izazova u zadnjih osam dana.
Što reći za kraj, ponos do neba i poklon do zemlje našem Velebitu.
Moj savjet je: nemojte trčati VPP za 5 dana, nemojte malo manje trčati za 7,5 dana. Odvojite vrijeme za VPP. Moj slijedeći VPP bit će sigurno 10 dana. Treba se uživati i odati počast toj za mene najljepšoj, najmoćnijoj, najopjevanijoj i čarobnoj planini s velikim slovom V, Velebit.
Da zaboravila sam, možda se pitate zašto ekipa 222 u naslovu ovog putopisa, pogađate?
Naravno, to je zbroj naših godina. Svi smo bili 50+ i uspjeli, može se, kažem vam ja.
Ali ne čekajte predugo, Velebit vas s nestrpljenjem očekuje.
Autor teksta: Tonća Ćaleta Prolić
Auori fotografija: Razni autori, sudionici izleta
