Dobar dan dragi Velebitaši. Evo mala priča o avanturi 5 prijatelja na predivnu Golicu.

Izlet se planiral dobrih mjesec dana jerbo trebali su se uskladiti rasporedi i vrijeme.
Taj vrh bio mi je prezentiran prošle godine i oduševio me usprkos velikoj posjećenosti. Svi ovdje znamo da je Golica poznata po narcisama, i makar ih prošle godine nisam previše ulovio, tim više sam htio da ovaj puta to bude drugačije.

Moram vam priznati, nisam neki ljubitelj cvijeća. Biljni svijet je inače fascinacija sam po sebi, ali osobno najdosadniji dio meni čini cvijeće.

Mene je više zanimal vrh sa svojim valovitim padinama, zrakom i pogledima, ali znal sam da ću sa cvijećem namamiti dvije drage prijateljice, a sa lako dostupnim vrhom prijatelja kojeg znam 14 godina, a barem zadnjih 5 smo jedva bili u kontaktu. Bitno mi je bilo vidjeti se sa njime, ali ga odvući iz grada jer zbog velikih pritisaka na poslu nije u stanju napraviti odmak od stresa kada sjednemo na kavu navečer. Znao sam da će priroda odraditi posao koji pivo i kava ne mogu, tj. ne u malim količinama kada pričamo o takvim stresovima, koji su meni itekako poznati.

Toj maloj ekipi se i pridružil novi prijatelj, čovjek iz japana koji je ovdje na radnoj vizi sa svojom ženom, a po afinitetima je lone trail-hiker koji je posjetio većinu planina u rodnoj mu zemlji, i tako nakupio iskustva po 3-tisućnjakima, sam sa svojim vjernim šatorom i, kako je on to nazvao, glavnim razlogom zašto ide sam – potrebom za vlastitom slobodom kretanja.
Možda je upravo taj afinitet ono kaj nas je na nekom nivou privuklo kada smo se upoznavali.
To i Unparallel penjačice.
Odi doma Adidas, niko te ne voli, prisvojio si najbolju gumu na svijetu i učinio ju nedostupnom.
I patike su ti loše.
O dizajnu Terrexa i onoj peti uopće nećemo pričati.

Dakle Golica...imamo japanca sa trail-hiking kondicijom, jednu prijateljicu sa solidnom planinarskom kondicijom, jednu koja se zadiše kad ide po burek na plac, i mog starog prijatelja koji se zadiše dok mu netko spomene Sljeme ali je tolko istresiran sa poslom da mu treba tak nešto. Vrijeme je uz to na našoj strani, very sexy, very cool.

Na sreću sam taman prije bio na svom prvom noćnom hajku u organizaciji dragog Velebitaša Zdenka, koji mi je predložio put na Golicu kroz Javorniški Rovt, kaj me dodatno napalilo jer mi je „walk along the ridge“ nešto predobro, a i po putu se može pokupiti par dodatnih vrhova kaj je meni uvijek razlog za veselje. Takav sam plitak, kaj buš.

Mudro sam prešutio da umjesto puta od početne točke Planina pod Golico idemo od Rovta, čime nam se produži put za nekih 2 km, tj. jedina osoba koja to nije znala, sve do kave na bengi u Sloveniji, je bila ova prijateljica koja ima 0 konde.
To je bilo namjerno da nebi odustala, jer već ovak nije vjerovala da će uspjeti.

Ono kaj ona nije znala je da sam ja prije toga odradio Bikču sa dodatnim teretom par puta, jer sam računao na to da ću joj u jednome trenu morati nositi ruksak. Inače nikada ne budemo stigli u dogledno vrijeme. Tak je i bilo, ali o tome kasnije.

Neki detalji puta:

  • Javorniški Rovt – Golica, po putu Ptičji vrh/Kotschna, Maria-Elend Sedlo, Mala Golica i Krvavka, istim putem nazad ali direktno po stazi od koče pod Golico, ispod spomenutih vrhova, pa vertikala dolje do Rovta
  • Dao sam nam 4 sata gore i 4 dolje, marka je inače oko 2:45, tako da sam uračunao umore i fotkanja uz nadu da ćemo odraditi to u oko 3:30; mogu sretno reći da sam bio precizan sa procjenom skoro na minutu tako da smo još dobrano se uz hranu podružili u domu u Javorniškom
  • Iz Zagreba smo kretali u 6, za Zagreb smo se vraćali u 19, benga na putu u oba smjera, chillanje na svakom vrhu i koči, fakat opuštena avantura uz puno smijeha i fotkanja

Put od Rovta je jako lagan, imate mogućnost hodanja po blagoj biciklističko/auto stazi, ali paralelno uz to ima planinarskih puteva (od kojih neki nisu baš najbolje označeni tak da oprez, ja sam unaprijed sve po svim živim forumima istražil), tako da smo monotoniju ceste s njima rezali.
Uskoro nas dočeka strm uspon kroz predivnu šumu koji izbija na screen saver livade, koje su meni osobno nešto top. Kod šume smo imali i mali odmor, mazanja sa kremama i te fore, pa krenuli.

Nakon livada opet ili makadam, ili stari putevi, i onda napokon izbijamo na krivudav put koji vodi do staze koja prolazi ispod Ptičjeg Vrha, paralelno sa grebenom i ide direktno do koče pod Golicu.

Tu smo imali prva ozbiljna poziranja za medije.

Ja postavljam prvo pitanje, tj. dajem „kao“ spontani prijedlog da propičimo direktno po vertikali gore do grebena (izbijamo tako da je desno od nas Sedlo Kočna) i pokupimo sve vrhove po putu.

Prijateljica koja ima kondiciju sretno prihvaća prijedlog, japanac s time nema nikakvih problema, prijatelj uzdahne, ali znam ga i on bude gural ako treba, jedino se druga prijateljica stisne u sebe jer ona je već sad lagano umorna.

E sad, prijateljica koja hajka se isto ponudila nosit ruksak. Tako da je ispalo da gaje frendica bez konde sama odfurala na Ptičji Vrh, dio uspona na Malu Golicu nakon Maria Elend-Sedla j nosila druga frendica onda sam ja prezeo.

Na Krvavku sam opet ja nosio ruksak, dok su oni uživali u obroncima prelivenima sa bijelim narcisama u punome cvatu. Japanac, prijatelj i ja se zajebavamo i radimo neke gluposti, cure imaju photo sessione i uživanciju.

Ja se zaželim jačeg tempa, mislim si to je to, sad je uspon na Krvavku pa mi je ovo jedina prilika za neki trening na Golici dok još nosim dva ruksaka. Velim frendici s kondom da si uključi walkie-talkie, nek bude metla s ovom bez konde, a ja sa ruksacima naprijed i iza propičim do vrha Krvavke da se ispucam. Možda su walkie-talkiji bili over-kill, ovo je Golica i imaju samo jednu stazu za kretanje, ali sam se bolje osjećal sam ih ostaviti dok su bili uključeni. Uvijek postoji „nedaj-bože“ faktor.

Kreće hod do Golice, sa jako blagim, makar dužim usponom i to odrađuje prijateljica slabije kondicije sa ruksakom na svojim leđima. Na vrhu joj svi uzbuđeno čestitamo i imamo dugi photo session u gangsterskim pozama iz najboljih rep videa, nešto potpuno obavezno kad s frendovima idem u planine. Često se i uzimaju pištolji na vodu za neki obračun na vrhu i još bolje poze.

Sada spust na ono što svi čekaju jednako kao i vrhove, a to je koča.
Tu se prvi puta opuštam.
Sa vremenom smo jako dobri i sve ide po planu, ja sam dobio svoj ekstra trening, a ostali su uspješno odradili uspon i još k tome stigli uživati u pogledima, iliti kak bi ja rekel, svako je dobil svoj seks.

Kada sjedimo kod koče, jedemo domaću orehnjaču i nazdravljamo sa rakijom. Jako mi je zabavno raditi ovakve planove za malu grupicu, i onda ih testirati. Mislim da je bitno da sada skupim takvo iskustvo koje će me kasnije dobro služiti na jačim usponima.

Ok, odmor se bliži kraju. Ja im kažem da je plan povratka ići po stazi koja teče paralelno sa grebenom ali niže, tako da ne idemo ponovno po vrhovima, već ćemo samo propičiti horizontalu do točke gdje kreće vertikala prema dolje za Rovt. Vidim olakšanje na frendici bez konde, pakiramo se i krećemo.

Ponovno sporiji tempo i uživanje u predivnim narcisima ispod Krvavke i Male Golice.
Kada gledam te zabijeljene padine, ispunjavaju me nekakvi osjećaji koji bi se javljali kada bi kao mali čitao fantasy knjige i zamišljao takve bajkovite scene.

Put nazad bio je ponovno pun smijeha, gubljenja na nemarkiranoj stazi koja je slijedila potočić, i generalno dobrih osjećaja pomiješanih sa prirodnim umorom. Ovoj frendici bez konde znam da je ovo trebalo zbog privatnih razloga koji joj ne napuštaju glavu mjesecima, starome prijatelju isto zbog sličnih razloga ali malo drugačije prirode, japanac je presretan da planinari ponovno i upoznaje zemlje koje nikada nije vidio, a i ljude, hajkerici je super jer uvijek iskače iz svoje kože od sreće kad ide u planine i jer se mogla dokazati sa nošenjem ruksaka, a ja sam jako dobro jer sam mogao provesti svoj eksperiment. Sada mogu u miru doma proći sve događaje, vidjeti rezultate, izračunati pogreške i sve dobro zabilježiti za drugi puta. Dosta sam zadovoljan.

Kod Rovta je bilo još jedno duže druženje, s obzirom da smo sve završili sat ranije. Većinom smo pričali o balkanskoj i japanskoj kuhinji i izmjenjivali recepte. Moram si kupiti rice-cooker, je moj zaključak.

Želudac kruli i to je znak da se sjedne za volan i krene za ZG. Na putu nazad još jedna benga, makar mi kava nije bila potrebna za vožnju, em Golica nije nešto, em smo se rano vraćali, ali stali smo zbog dodatnog druženja.

U Zagreb stižemo sretno zadovoljni, nitko nije išao spavati prije nego su se izshareale fotke međusobno. Spremni smo za radni tjedan i veselimo se sljedećem hajku.

Tolko od mene i ekipe sa Golice. Svima želim puno veselja po obroncima ovog ljeta.

P.S. Mogel sam i prije predati ovaj izvještaj pa bi zadnja rečenica i imala smisla, ne?

Jan Sohr