Velebitaški planinarski put

24.8.2024.- 30.08.2024.

Sudionici:

Anita Beljo
Ana Veldić Sesar
Ivana Paradžiković

1. dan

Ruta: Zavižan - Rossijeva koliba - PD Alan

Krenule smo zorom BlaBlaCar-om do Senja. U Senju nas je dočekao taxi Marino i dovezao skoz do doma na Zavižanu. Popile smo kavu, trznule rakiju i u 11 sati krenule put Alana... pretovarene. Ruksaci su skoro jednako teški kao i mi. Kod Rossijeve kolibe članovi PD Gromovača  obnavljaju sklonište.  Dečki dižu naše ruksake i važu, onako po osjećaju... 30 kila kaže jedan...33 kile kaže drugi. Uzimamo dužu pauzu za ručak...U 17 30 stižemo u PD Alan. Staza nije zahtjevna. Dočekuju nas uvijek veseli Slavonci i Ivan iz Bjelovara koji će odigrati važnu ulogu u našem daljnjem putovanju. Večer završava uz pivu i prekrasan zalazak sunca.

Napomena/Savjeti:

• Ako želite jesti u PD Alanu morate se najaviti.
• PD Alan nema klasičan šteker za punjenje mobitela samo USB punjače. Ako imate iphone pazite da je ulaz USB.
• Voda se kupuje.

Doživljaji i lekcije prvog dana kako ih je Ivana opisala:

Velebitski planinarski put; prvi dan, prva lekcija: ne mozes posve kontrolirati zivot, moras mu se prepustiti
Nije tu bilo puno filozofije. Ana je poslala kartu Velebitskog planinarskog puta u whatsapp grupu. Ni Anita ni ja nismo pitale ni kako ni zasto. Stiglo joj je dva istovjetna odgovora: moze! Imamo sest dana krajem kolovoza. Toliko nam je potrebno da predjemo put od Zavizana do Paklenice. Sluzbeni VPP ima 22 kontrolne tocke na kojoj se skupljaju zigovi na temelju kojih kasnije dobijete potvrdu HPSa. Nama nije bilo ni do zigova niti potvrde. Na Velebit smo isle zbog sebe. Da testitamo i resetiramo vlastite glave. Nakrcale smo opreme i hrane. Vec prvi dan cemo shvatiti: mnogo vise nego sto mozemo nositi! Satori, karimati, kuhalo, plinske boce, tunjevine, ukiseljeni padajazi:) kao da idemo na piknik, a ne na vise od stotinu km dug put na kojem smo mi mazge koje sve to tegle na ledjima. Vec nam je prvi dan, na najlaksoj dionici puta, Premuzicevoj stazi, bilo jasno kako nema sanse da uspijemo. Anita je vec tada, to nam je tek kasnije priznala, plakala. Mislila je odustati, ali te su se bitke odvijale samo u njezinoj glavi. Medjutim, toliko smo bile spore da smo morale mijenjati plan. Stigle smo do planinarskog doma Alan. Jedva. Dok smo s genijalnom ekipom iz Osijeka i Bjelovara pile Velebitsko i gledale zalazak sunca, skovale smo novi plan: rjesavamo se 30% stvari, vecinom hrane. Odlucile smo se povjeriti zivotu u ruke. Neka bude kako bude. Morat cemo se snalaziti putem. Ovisiti o sreci i neznancima. Kakav rizik i olaksanje istodobno! Prvi dan, Zavizan-Rossijevo skloniste- Alan; prva lekcija: ne mozes posve kontrolirati zivot, moras mu se prepustiti.

2. Dan

Ruta: PD Alan – Skorpovac – PD Prpa (31km cca 10 sati)

U 9 sati, s upola lakšim teretom na leđima, krenuli smo put PD Prpa. Ivan iz Bjelovara, naš Šerpa od milja, utovario je u svoj auto više od pola stvari iz naših ruksaka i prevezao do PD Prpa gdje nas je i dočekao. Uzeli smo samo osnovno, šatore i vreće, u slučaju da ne stignemo prije mraka, 3l vode po glavi i nešto hrane. Put je lagan, nema uspona, staza je održavana. Hodamo po hrptu i divimo se prizorima koji nam oduzimaju dah. S lijeve strane se prostiru planine a s desne more. Kod skloništa Skorpovac uzimamo dužu pauzu za ručak. Točamo noge i previjamo žuljeve. Izvori su presušili. U Skorpovcu ima vode ali nije pitka. Kod Dabarske kose, cca 2 sata prije PD Prpa, netko nam iz daljine maše...Ivan iz Bjelovara, naš Šerpa, dočekao nas je kako bi nam još malo olakšao teret. Nevjerojatne ljude sretneš u tim planinama!!! Bacamo s leđa šatore i vreće i u 19 30 stižemo u PD Prpa gdje nas strpljivo čekaju Ivan, g. Damir, g. Prpa i njegova supruga. Večer završava druženjem uz delicije kojima više nema mjesta u našim ruksacima.

Napomena/Savjeti:

• Izvor nedaleko Skorpovca je presušio a voda kod Skorpovca nije pitka. Uzeti dovoljno vode. Drugih izvora nema.

Doživljaji i lekcije drugog dana kako ih je Ivana opisala:

Velebitski planinarski put,dan drugi, druga lekcija: cijeni ono sto imas, dok to imas!Probudio nas je puh u planinarskom domu Alan. Vrisnuo je za dobro jutro, Ana je odzdravila vriskom. Bit ce to dobar dan:) pomislim. Shvatili smo da, koliko god smo pripremljene, zadnjih godinu dana smo aktivne u planinarskom drustvu i zato smo dobro isplanirale rutu, vrijeme, opremu, vodu; nismo na ovaj put krenule grlom u jagode…neke stvari spoznas ipak tek na terenu. Tada ih moras prihvatiti i prilagoditi im se, fokusirati se na ono sto mozes utjecati. I jesmo. Pronasle smo nacin. Ivan iz Bjelovara, nas trail andjeo, sherpa, kojeg smo upoznali putem, prevest ce nam satore i vecinu opreme do iduceg prenocista. Bez ogromnog tereta, koracali smo pola metra iznad zemlje! Hodali smo tako cijeli dan diveci se Premuzicevoj stazi! Kako su samo ljudske ruke izgradile to remek djelo graditeljstva prije gotovo stotinu godina? I sve to zbog jednog covjeka! Ante Premuzica, strastvenog planinara i zaljubljenika u Velebit. On je projektirao i gradio stazu. Zapamti, jedan covjek cini razlikuStale smo tek na Skorpovcu da bi rucale, tocale noge u lickom wellnessu, odnosno lavoru hladne vode koju nam je donio lokalac Slaven i prelijepile nove zuljeve. Imamo i flastere i dobre gojze i dobre carape, ali i zuljevi su nesto sto smo morale prihvatiti da nismo mogle isplanirati. Sanirale smo i nastavile. Dug dan. Premuziceva staza, fizicki je i tehnicki nezahtjevna i zato dostupna svima. 57km prelazi se lagano u tri dana. Mi smo stisnule, ohrabrene cinjenicom da nam je zivot poslao pomo pa smo je prehodale u dva. Okej okej, znam da je ljudi i pretrce u jednom danu, ali mi nismo u nikakvoj konkurenciji. Ne natjecemo se. Nikome se ne dokazujemo, osim mozda sebi. Stigle smo taman uz zalazak sunca. Umorne i zadovoljne, s ekipom koju smo zatekli u planinarskom domu, slusamo price o pokojnom Prpi “dobrom duhu Velebita”, njegovom najvecem poznavatelju i stovatelju. Ucimo o poskocima, medvjedima. Pijemo Prpinu rakiju “izuvacu”, sladimo se kobasicama, ukiseljenim paradajzima:) svemu sto je luksuz. Od sutra nadalje, samo osnovno. Ovo do sad je bio tek uvod u avanturu koja slijedi.

3. Dan

Ruta: PD Prpa – Bukova draga - Šugarska duliba

Dugo smo spavale. Ponovno pakiramo ruksake. Ekonomiziramo. Rješavamo se viška.  Ruksaci su i dalje teški ali podnošljivi za naša leđa. U 11 sati krećemo prema Šugarskoj dulibi računajući da nam treba cca 7 sati. Sve je išlo glatko dok nismo došle do točke gdje se put razdvaja...preko Ramina korita ili Velebitskim putem preko Bukove drage. Krenule smo kasno, aplikacija pokazuje da je put preko Bukove drage brži...odluka je pala. Dočekala nas je neodržavana, raslinjem obrasla, gotovo nevidljiva staza. Provlačimo se kroz šikaru tražeći izblijedjele markacije...hodamo po stijenama obraslim divljim šipkom. Sporo napredujemo nastojeći se ne izgubiti. Hodamo, a vrijeme stoji ...hoćemo li stići prije mraka? Sunce je već zašlo...imamo još 20-ak minuta danjeg svjetla, i upravo tada, u daljini, na blagoj uzvisini,ugledamo prekrasno sklonište usred ničega.  Stižemo do Šugarske dulibe u 20 15... 5 minuta prije potpunog mraka. Nema nikoga. Večer završava uz šalicu čaja pod zvjezdanim nebom. Gledajući kroz stakleni prozor Šugarske dulibe pomislila sam „Ovo je hotel s milijun zvjezdica!”

Napomena/Savjeti:

• Idite preko Ramina korita. Staza VPP-a, s oznakom „V” je neprohodna.
• Kod Šugarske dulibe ima bunar ali voda nije pitka, odnosno možete je piti ali na vlastitu odgovornost. Sklonište ima peć, vodu prokuhajte ako želite biti sigurni.
• Putem nema izvora pitke vode.

Doživljaji i lekcije trećeg dana kako ih je Ivana opisala:

Velebitski planinarski put, dan treci, lekcija treca: izabrati laksi put u zivotu, uvijek, ali uvijek se pokaze kao losa odluka! Opet nam se vratio teret na ledja. Doduse, ne u prvobitnom izdanju. Svu extra hranu ostavili smo putnicima namjernicima kod Prpe. Nosimo samo osnovno. Voda obavezno, ne oslanjamo se na izvore putem. Plan koji se cinio posve izvediv u teoriji, doci do Sugarske dulibe, 15km, cca 6 sati hoda, pretvorio se u ipak maaaalo duzi put. Toliko malo da se u nekom trenutku cinilo kako cemo ipak morati dici sator u sumi. Umjesto kroz Ramino korito biramo laksi put: preko Bukove drage. Izgrebale smo se probijajuci kroz, u sipak zaraslu stazu, markacije su tesko uocljive, dosta vremena gubimo pokusavajuci se ne izgubiti, stalno provjeravamo aplikaciju idemo li dobro, a vrijeme neumorno tika taka. Polako vec pada mrak. Ulazimo u silent mode sto znaci da se svaka bori sa svojim demonima. Smjenjujemo se na celu kolone. Ona koja hoda prva mora vikati kada spazi markaciju, kako bi druge dvije znale ukoliko prva zapne. Sunce je sad vec zaslo. Imamo dakle jos 20 minuta danjeg svjetla. Ubila nas je staza. Psihicki zapravo jer ocekivale smo laksi put. Osjecam nelagodu od mraka. Jednom sam se izgubila u sumi jer mi se dogodio mrak i ne zelim to iskustvo ponovo. Ponavljam u sebi upute koje nam je dao Damir. Vojnik, covjek koji zna. Sator u udolinu, u zavjetrinu. Dosta puse, ne mozemo paliti vatru. Hranu moramo pojesti ili maknuti od satora, na drvo, da ne privlacimo zivotinje! Odjednom misli mi prekine vrisak ushicenja: tu smo, jos malo, 15 minuta! Noge postanu krila, takav snazan nalet energije prostruji tijelom, duhom, stvarno mislim kako smo odlebdjele do sugarske dulibe. Preuredjenog prekul sklonista usred doslovno nicega, Velebitske divljine.
Prije nego smo premorene utonule u san, sjedile smo neko vrijeme sutke na terasi i gledale u nebo. A kakvo nebo je ljudi to bilo! Nikad zvjezdanije. Smjeskale smo se, zadovoljne, svaka u svojim mislima, a nebo bi nas svakih par minuta pocastilo meteorom.
Ne znam za njih dvije, ali ja sam svaki put poželjela istu želju.

4. Dan

Ruta: Šugarska duliba – Stap (Tatekova koliba)

Probudile smo se i Anita je zapalila peć. Voda iz bunara kod Šugarske dulibe nije pitka i treba je prokuhati (iako je neki piju ali na vlastitu odgovornost) Nismo htjele riskirati. Jutro smo provele prokuhavajući vodu jer smo dan prije popile više nego što smo planirale. Vani je bilo svježe, puhao je lagani povjetarac...dovoljno da ohladi vodu na pitku temperaturu. Svaka s litrom i pol vode na leđima u 12 sati krećemo prema Tatekovoj kolibi . Put nije zahtjevan i dobro je označen ali vrućina je nepodnošljiva. Promrmljamo tiho „Velebite, daj nam malo vjetra. Samo što smo izgovorile te riječi zapuhao je lagani povjetarac. Ispunio nas je osjećaj blagonaklonosti...osjećale smo se se dobrodošle. Stižemo oko 17 sati. Čitamo poruku da su se u kolibi udomaćili zmija i miš, a u suhozidu živi mladi poskok. Dižemo šator. Ivana kuha večeru. Odlazimo do obližnje pumpe po pitku vodu. Sretne smo jer se napokon možemo napiti hladne izvorske vode. Koliba ima ognjište i rešetku za roštilj...mesa nema, samo vrećica tagliatella. Večer završava uz vatricu i čaj.

Savjet:

• Uzmite papuče i merino majcu

Doživljaji i lekcije četvrtog dana kako ih je Ivana opisala:

Velebitski planinarski put, dan cetvrti, lekcija cetvrta: ljudi su stvoreni da zive, a ne da traju
Usnule smo zadovoljne. Cudno, u zemaljskom zivotu rijetko sam zadovoljna sobom. Uvijek prekriticna, frustrirajuce stroga. Ali ovdje gore, vrijede drugacija pravila. Nisi podlozan procjenama i ocjenama drugih jer natjeces se samo sa sobom. Pa onda, kada se pobijedis, nemas druge nego frajerski namignuti odrazu u ogledalu i sapnuti si: j*** si U takvom smo se raspolozenju probudile. Iza nas je stresan, ali uspjesan dan. Sugarska duliba je ne tako davno preuredjeno skloniste i bas je smekersko:) Usred je divljine pa nema pitku vodu. Pronasle smo zato bunar, nalozile vatru i prokuhale vodu za svaki slucaj. Zelucane tegobe ne zelimo riskirati.
Iako bi najradije ostale uzivati u ovoj divljini, vec je skoro podne, moramo dalje. Natovarile smo ruksake i krenule. Nevjerojatno je kako se covjek brzo na sve navikne. Ledja su sada vec otupjela na bol preteskog tereta, noge prihvatile zuljeve, a zeludac se pomirio s malim porcijama. Kao da predjes u novi level igrice. Osjecamo planinu, sebe, trenutak. Zahvalimo Velebitu sto je dobar prema nama i zamolimo ga samo malo vjetra…i nakon nekoliko trenutaka doista zapuse vjetarNa oci navru suze od ganuca. Tu smo. Sada. Osjecamo glad. Zedj. Bol. Zive smo! O kako je to dobar osjecaj.
U Tatekovu kolibu stizemo jos za dana. Unutra zaticemo poruku kako su se u kolibi udomacili zmija i mis, poskok je zauzeo suhozid. Nema potrebe da se guramo svi, pomislimo:) mi cemo dici satore ispred kolibe. Skuhala sam tjesteninu iz vrecice i sestrinski podijelila na tri dijela.
Dan zavrsavamo uz vatru kraj ognjista. Iz dnevnika koji sam nasla u kolibi citam im za laku noc planinarske price. Neka ekipa koja je 15.8. prosla ovu stazu zapisala je kak je vidjela putem tri medvjeda! A daj. Tri?! Malo su ga precerali, mislimo, ali onu nocnu lampu iz ikee za bebe, ipak nocas necemo ugasiti.

5. Dan

Ruta: Tatekova koliba – Veliko rujno

Nakon kavice i jutarnje yoge u 10 sati krećemo prema Velikom rujnu. Staza je lagana i nije zahtjevna ali je izložena suncu. Vrućina, muhe i smrad kravljih balega prate nas veći dio puta. Pričamo o hrani. Danas smo posebno gladne. Stižemo oko 15 sati. Nigdje nikoga. Gubimo nadu da ćemo naći nekoga da nam proda koje jaje... Ivana mašta o bijelom pekarskom kruhu...Čujemo auto. Drago je došao u selo napojiti konje. Još jedan anđeo na našem putu. Ugostio nas je u kući u kojoj je i sam rođen. Počastio nas je kruhom i konzervama tune. Nazdravili smo pivom i rakijom u njegovo zdravlje, a on nam je poželio sretan put. Digli smo šator u dvorištu Crkve Velike Gospe. Pokraj crkve je bunar s pitkom vodom. Anita je otišla u šetnju i vratila se sa zdjelicom kupina, 7 jabuka i 3 mrkve. U cijelom selu žive 2 pastira i 4 psa...svaki se zove Medo. Večer završava uz pastirske priče. Na odlasku Ivana im je poželjela da im sve ovce budu na broju :))).

Savjet:

• Nemojte da vas ovo mjesto zaobiđe

Doživljaji i lekcije petog dana kako ih je Ivana opisala:

Velebitski planirski put, dan peti, lekcija peta: misli su kao i rijeci snazno oruzje. Prva noć u šatoru. Spavale smo kao bebe, ali liježemo i budimo se gladne. Zobene kaše i noodle nisu nam dovoljne. Mislimo na hranu, pricamo o njoj stalno. Nabrajamo delicije, prepricavamo recepte. Cure bi steakove, a ja mastam o bijelom kruhu, znas onom nezdravom: hrskav izvana, mekan k’o dusa iznutra. Iduce odrediste je kapelica na Velikom rujnu. Racunam u selu cemo zateci nekoga tko ce nam prodati domacu hranu: malo sira, par jaja. Obecajem im da cu to rijesiti, samo mi moraju vjerovati. Noge su lagane, ali dan je tezak. Znoj se cijedi s tjemena. Ana vise ne moze podnijeti svoj. Smrad natopljene pamucne majice je izludjuje.Vadim iz ruksaka svoju, nosenu, ali od merino vune. Pomaze. Ali par minuta je mirna, telefon je nervira. Ne moze ga otkljucati, jer je on prepoznaje. Pizdi, mrzi novi iphone…mi joj se cerekamo. Muhe koje nas salijecu u rojevima dok sjedimo u minskom polju kravljih balega podsjecaju je na Afriku gdje je provela djetinjstvo. Ani je danas kriza dan. Usred te drame, Anita povice: cure, eno selo! Da, tu smo! Tu i tamo medju drvecem naziru se krovovi. Medjutim, nesto ne stima…skure su zatvorene. Tiho je. Nigdje nikoga. Pored nas projuri stado konja, predivnih bestija. “Dobar dan, ima li koga!”…uzalud vicemo. Nista. Cure su klonule ali ja ne odustajem, molim ih da ostanemo na cesti jer znam da ce netko doci. Nisam ni dovrsila recenicu kad ogroman dzip doleti u oblaku prasine. Drago je dosao nahraniti svoje konje, a pogodite sta ima u vrecici na straznjem sjedalu auta? Bijeli kruh. Hrskav izvana, mekan k’o dusa iznutra! Nahranjene, napojene, vratio nas je Drago do kapele gdje cemo u dvoristu dici sator. Neobicno skroz. Kampirano u dvoristu crkve. U zalazak sunca, tusiramo se na pumpi i cikcemo od srece zbog pitke vode. Navecer, prije spavanja, drustvo nam prave dva pastira i cetiri psa. Naizgled opasan kangal Medo ne odvaja se od mene. Za rastanak nam pastiri poklanjaju dva paketa kobasica. Sutra je uspon na najvisi vrh Velebita, govore nam uz smjesak, trebat ce vam snage cure. Ljudi podsjetnik zasto vam ja nikada ne gubim vjeru u njih.

6. Dan

Ruta: Veliko rujno – Vaganski vrh – PD Paklenica

U 8 sati krećemo prema Vaganskom vrhu. Uspon je dugačak ali  blag. Ne morate uzimati previše vode jer 7 km od Velikog rujna je izvor Marasovac. Vode ima, pitka je i hladna. Do Vaganskog vrha ima 10km. Hodamo u tišini svaka u svojim mislima. Stižemo oko 12 30. Uzimamo dužu pauzu za ručak. U trenu crni oblaci nadvili su se nad nama, kao odraz tuge koja nas je obuzela... čujemo grmljavinu i mijenjamo plan. Umjesto Ivine vodice idemo direktno do PD Paklenica 4,6 km dugačkom Lipom stazom. Aplikacija pokazuje da smo za 2 sata i 30 minuta u domu. Lipa staza je sve samo nije lipa...neodržavana je, markacije su izblijedjele, put obrastao raslinjem. Dolazimo do najstrmijeg dijela staze...staze nema... 800m strmog sipara. Ivani puca štap...pada, ali uspijeva se zaustavit. Mene ruksak  baca naprijed...pretežak je. Spuštamo se na guzicu jer drugačije ne ide. Napokon ulazimo u šumu i stižemo u PD Paklenica oko 19 sati. Kupamo se u bazenu hladne izvorske vode. Osmijeh nam se vratio. Večer završava uz litru (dvije) i vodu. Žive smo!

Savjeti:

• Izbjegavajte Lipu stazu...pogotovo ako imate težak ruksak.

Doživljaji i lekcije šestog dana kako ih je Ivana opisala:

Velebitski planinarski put, dan sesti, lekcija sesta: nije gotovo dok nije gotovoDan je poceo rastankom. Medo je odlucio s nama na Vaganski vrh. Dubokim glasom sam mu rekla da ne moze, ali nije se obazirao. Uzimam kamenje i bacam oko njega da shvati koliko sam ozbiljna. Razum ga tjera, a srce ga ne bi pustilo; najradije bi ga povela kuci. Obuzeo me trenutak. Govorim zato curama neka idu ispred. Sutim. Svima je sada jasno kako nisam dobro. Nesto se prespojilo u meni. Vruce je, tesko je. Kako bi smirila nemirne misli pocnem moliti molitvu koju nas je ucila baka u Vojvodini: “Crkvica se gradila,tamjanom se kadila…”…Nemam pojma odkud mi to u mislima. Na pola zapnem, ne znam dalje, davno sam to molila…Uspinjemo se dalje, noga ispred noge. Odjednom navru rijeci davno zaboravljene molitve, same od sebe. S njima poteku i suze skladistene preko 30 godina. Cure ne pitaju nista. Pustaju me da odradim svoje. Sjedile smo tako, na najvisem vrhu Velebita, a ja sam ridala. Ovaj put ne od srece. Dignula sam se, obrisala suze i rekla: moje putovanje je zavrsilo, ja sam gotova. Uto su se i oblaci poceli navlaciti na planinu pa mijenjamo plan: spustit cemo se odmah do doma na Paklenici, kraci je put. Kao da nismo naucile lekciju o kracim putevima u zivotu. Lipa staza nije lipa. Sipar je koji nam se osipa pod nogama, ne mozemo uopce koracati pa se oslanjamo na stapove. I bas tada, moj novi, skupi karbonski stap pukne. Nakon desetak metara klizanja po kamenju, grebanja, deranja hlaca, uspijem se zaustaviti. Noge klecaju. To je taj trenutak. Umor, dekoncentriranost,krivi potez i baj baj. Shvatis koliko je zivot krhak. Treba nam malo da se zbrojimo. Ana vice jer joj se kosa zapetljala u klekovinu. Uhvati me smijeh. Tu smo gdje smo, jedina opcija je nastaviti dalje. Jos 800m sipara, znaci tobogan stajl. Same smo se u ovo uvalike, same cemo se iz toga i izvuci. Nije gotovo dok nije gotovo. U dom na Paklenici stigle smo u sumrak. Domar Drago i prijatelj sjede sami na terasi, iz zvucnika dopire “Bang bang” Nancy Sinatre. Zamolili smo ga da pojaca, narucile litru i vodu pa skocile u ledeni, prirodni bazen odmah pored doma. Ej zive smodobar je to razlog za slavlje.

7. Dan

Ruta: PD Paklenica – Starigrad-Paklenica

Nakon doručka i kavice Vjeko (domaćin) počastio nas je rakijom i lagano smo se spustile do Starigrada...za manje od 2 sata. U restoranu Dalmacija naručile smo najskuplje delicije, a nakon što su čuli našu priču i oni su nas počastili najfinijim palačinkama koje smo ikad pojele. Kupamo se u moru dok čekamo BlaBlaCar da nas vrati kući. Ivana i ja (Ana) vratile smo se u Zagreb, a Anita je otišla na zasluženi godišnji odmor. Ove godine je odlučila ići kući u Zadar pješke...Velebitskim planinarski putem.

Napomena:

Nismo prošli sve kontrolne točke VPP-a jer smo imale samo 6 dana. “Službeni VPP ima 22 kontrolne točke na kojima se skupljaju žigovi na temelju kojih kasnije dobijete potvrdu HPS-a. Nama nije bilo ni do žigova niti potvrde. Na Velebit smo išle zbog sebe.”(Ivana)

Ukupna ruta

*mapy.cz pokazala se kao odlična aplikacija. Radi besprijekorno offline, i ono što je nama bilo najvažnije, pokazuje vrijeme dolaska na odredište koje redovito ažurira ovisno o brzini našeg hodanja. Na temelju toga smo znali koliko možemo stati i moramo li ubrzati tempo kako bi stigle prije mraka.