Bio je to jednodnevni izlet na Zavižan. Nekada, još dok nije postojao NP Sjeverni Velebit, na Zavižan smo išli već u petak u noći, došli nekim javnim prijevozom u subotu ujutro i onda tabanali skoro cijeli dan do doma. U nedjelju bi se vraćali pješice dolje, javnim prijevozom do Zagreba i kasno u noći došli kući. Ali eto, vremena su se promijenila, tu je autocesta s kojom do Otočca dođem brže nego do Žumberka i onda još nešto vožnje preko Krasnog do Babič Siće - ulaza u NP Sjeverni Velebit. Na izlet sam išla sama s dva psa: ja Irma, Rio moj pas i Bossy pas na čuvanju. Malo sam na ulazu glumila da su psi na lajni, a iza prvog zavoja pustila sam ih da trčkaraju.
Od Babić Siće do Zavižana hodala sam Stazom zviri, dobro označenom i najkraćom stazom do doma. Na stazi su i informativne table o zvjerima, pticama, kukcima koji obitavaju na Velebitu. Čudno mi je to bilo jer za mene je Velebit pojam divljine i surovosti, a ove table su mu nekako dale turistički prizvuk. Zvijeri na stazi nismo sreli, ali je bilo tragova medvjeda, od kakice do prevrnutog kamenja koje okreće radi ličinka koje se nalaze ispod i koje tako voli pojesti. Prije nego sam krenula na parkiralištu je bila veća grupa planinara koji su komentirali kako su prošli vikend neki njihovi upravo na ovoj stazi sreli medvjeda. Jedna friška kakica me upozorila da je nedavno prošao medo, išla sam prva, prije one grupe koja je ponešto zaostala iza mene, mislila sam da je mogućnost susreta otvorena. Medvjedi su pametne zvijeri i sklanjaju se s puta, psi koji su samnom stvarali su puno zvukova trčkarajući oko mene, previše je to zvukova da ih medo ne bi čuo i otišao što dalje. Na dom sam stigla za 1,5 laganog hoda. Dan sunčan, puše ledeni vjetar, terasa prazna osim jednog čovjeka koji snima sam sebe i govori u snimku kako upravo kreće njegova dvodnevna avantura od Zavižana prema Alanu i nazad. I zatim nazdravi sam sebi rakijom. Glupavo stojim pored njega s dvoja dva blesava psa i gledam ga. Hokice na nogama, mali ruksakić...aha travel light treker. Pitam ga da me fotka. Nema problema kaže, napravi mi po mom ukusu par loših snimaka koje tu objavljujem, i onda još on traži mene da ga fotkam. Nakon toga odjuri niz padinu Zavižana prema Premužićevoj stazi. Sretno čovječe. Sjednem u zavjetrinu terase i što drugo nego izvadim kutiju s hranom.
U međuvremenu dolazi ona grupa i nastane gužva. To mi je previše, brzo spremam stvari i krećem Stazom čovjeka prema Babič Sići. To je malo duža staza, nešto je strmija i ima više spuštanja i penjanja, ona nezgodna situacija kad se spuštaš penjući se. Ali generalno se spuštaš. Staza čovjeka isto je poučna staza s informativnim tablama i vodi putevima koje su koristili ljudi Velebita u ne tako davna vremena. Krećem se uz suhozide, zapuštena mala polja, na jednoj tabli piše da se nalazim na značajnom raskršću Ciganište koje je toliko zaraslo u drveće da ga jednostavno ne vidim. Ovom stazom kreću se i konji jer stalno nailazim na njihove tragove, krdo koje se slobodno živi na planini. I onda dolazimo na pojilište, obnovljeno je i sačuvano je od propadanja. Ovjde sigurno dolaze konji, ali i druge životinje na vodu. Moji pametni psi kao pravi kućni upali su u pojilište, prvo Rio, a onda Bossy koja je doslovno potonula kao kamen i nestala pod vodom. Rio je mlatarao nogama i ostao na površini ali nije mogao izaći zbog strmih zidina oko pojilišta, izvukla sam ga vukući za ogrlicu. U međuvremenu izronila je Bossy ali isto nemoćna pred strmim zidom ostala je visiti na rubu. I nju sam istom metodom izvukla iz vode. Sok i vjeverica, ne znam kako drugačije opisati osjećaje u tom trenutku. Da mi se psi utope usred Velebita! Ovo dvoje nakon što su izašli van samo su stepli i nastavili dalje trčati. Nastavila sam i ja za njima. Planina ne dozvoljava da se smrzneš od stresa, mora se dalje. I opet tragovi medvjeda, nekoliko kakica, ne baš friških kao kod uspona, ali tu su. S neke strane zahvalna sam NP Sjeverni Velebit što je obnovio ovu stazu jer bar je na ovaj način sačuvan dio običaja i kulture ljudi koji su ovdje živjeli. Kod auta sam bila u 14 sati. Imam 2,5 sata vožnje do Zagreba. Ma, daj, pa ne mogu do 17 sati biti doma s jednodnevnog izleta na Zavižan. Znam da kad si sam putuješ brže, ali ovo je stvarno bezveze. I onda sam otišla u Kuterovo vidjeti medvjede...
Preporuka kad vam je dosadno a nemate previše vremena: parking na Babič Sići, stazom Zviri do Zavižana i onda stazom Čovjeka nazad do Babič Siće, dužina 9,5 km, staza kružna, laganinini 3,5 sati hoda, a koliko ćete biti na domu ovisi o trenutnom raspoloženju.
Irma Vrbnjak
Rio & Bossy
