4. Izlet 48. VOPS – Košuta

Legli smo kasno, digli smo se rano. Nikad ranije zapravo jer nam je to bio prvi izlet sa školicom u Sloveniju. Nekima je bilo prvi put pa nisu ni znali što očekivati, kamoli što zapravo znači i zrači naša Veličanstvena Slovenija. Hvala Bogu na adrenalinu, legalnom dopingu te na zgodnim novopečenim Velebitašima i Velebitašicama pa smo se svi uspjeli motivirati i dogegati na mjesto sastanka. Sa parkinga Dechatlona Zapad (King Cross) se krenulo u 6 sati ujutro nakon što smo se svi pozdravili smješkom, toplim zagrljajima i kojim ukradenim pogledom kroz sanjive oči. Prvo stajalište je bilo malo iza Ljubljane na benzinskoj pumpi Petrol Voklo kako bi naše kafanđije primile pravu dozu kofeina i nikotina, eventualno i podarili darove melodija i miomirisa sanitarnim čvorovima. Sretan gastrointestinalni trakt, sretan planinar. Nakon što smo se razbudili i krenuli dalje put "Vstopne točke" finalnog parkinga, krenuli smo sa malom školicom slovenskog jezika pa smo tako naučili i što je "šegetauček" odnosno frenulum clitoridis. Iz jutra samo esencijalno i najskuplje jer po jutru se dan poznaje, doručkovati treba obilno. Nakon uzburkane krvi, vidno budnog uma i tijela stigli smo na finalni parking te se uputili sa istog u 8:30 h na uspon. Motivirani, spremni, znatiželjni. Sunce nam je već obećavalo. Plan je bio opaliti kružnu rutu Matizovec-Kofce-Košuta-Veliko Kladivo-Šija-Matizovec. Spoiler alert-opalila je ona nas. Do Planinarskog doma Kofcah (1488 mnv) nam je trebalo oko 1:30 h gdje smo napravili pauzu od pola sata te predložili selekciju u dvije grupe na bržu i sporiju. Ipak, ovaj put smo svi bili jednoglasni i nedvojbeni, bez sumnje i straha da zajedno idemo na "All In".

Već prva uzbrdica nas nije štedila i već je bilo jasno da Košuta ima svoju božansku zapovijed: "Predaj mi se i otkrit ću ti tajnu. Koliko mi daš, toliko ćeš i dobiti." Baš kako joj i priliči. Tako i bijaše. Sunce nam je čuvalo leđa i čistilo put, koža zavedena, ima već poseban sjaj. Pokoji oblačak, ali oni nasmiješeni, čisto radi poezije, tu su jer i oni žele prisustvovati. Putem smo shvatili još jedno pravilo:" Braća i sestre Slovenci i Slovenke su planinski zmajevi!" Oni su se već spuštali sa Velikog Vrha! Uviđamo kako je "šegetaaaauček" itekako korisna riječ. Diplomu iz slovenske anatomije ima da dobijemo. Izgubili smo dah, poneki zbog Košute, poneki zbog pokojeg Slovenca, no put je srećom tim dijelom bio osiguran sajlama i klinovima, baš kako i priliči zahtjevnim putevima, pa smo se uspjeli pridržat i sabrat. Napravili smo kratku 10-minutnu pauzu skriveni između brežuljaka Košute. Nosevi i obrazi su se već vidno osunčali. Sljedeći put ćemo bit odgovorni pa staviti i taj zaštitni faktor.

Slovencima nije trebala pauza, naravno, čak ni onima sa štakama. Shvatiš da su nam ograničenja samo u glavi. Non-attachment. Sami se definiramo, mi smo arhitekti svoje sreće, sve ostalo je blueprint. Hvala braćo Slovenci. Nakon 1:30 h smo uspjeli doći do Velikog Vrha (2088 mnv) koji je opravdao svoje ime. Bili smo nagrađeni nezamislivim, što samo srcem možeš sanjati. Pejzaži proze do vječnosti. Ništa više nije bilo bitno. Postali smo ulje na platnu. Shvatili da smo to oduvijek i bili.

Najskuplje stvari u životu su besplatne, makar ih se novcem ne može kupiti. Gore problemi više nisu bili bitni, nismo imali ništa osim osmijeha što prkosi, vjetra u kosi i bradi i jednog velikog golog bosog srca. Sviramo, pjevamo, smijemo se glasno plućima. Insalatissime Rio Mare u novoj posudici easy pill je bio jedini element vrijednog imovinsko-materijalnog. Gdje idemo, gdje žurimo, za kim, za čim, hoćemo li ikada stići, što je zapravo bitno, što nam zapravo treba, što nam pripada, gdje zapravo pripadamo? Zajednica, ljubav, izvor, jedinstvo. Alineacija. Amalgamacija. Prava moć mase i duha nije se mogla više sakriti. Sijevala je pod sunčanim nebom, vibrirali smo, postali smo jedno. Čak su nam se i čavke (Corvus monedula) pridružile. U početku oprezne, znatiželjne, pristupačne, ali na kraju bez straha od dodira. Ljubav-univerzalni jezik. A i slastu orašastih plodova malo ko odoljeva. Osim ako si alergičan, naravno. Ili siromašan...monetarno,jel. Sve što smo imali smo podijelili pa umnožili. Tako je uvijek sve slađe.

Nakon sat ipo vremena epifanije i metamorfoze krenuli smo spustom u pohod na legendarne "THE ŠTRUKLE". Mit ili istina? San ili java? Bilo je pitanje tad. Zahvaljujući dugim nogama Velebitaša te želučanim šampionskim pogonom, istom rutom unutar jednog sata, oko 15:00, došli smo opet do planinarskog doma na Kofcah gdje smo se zadržali oko sat ipo vremena. Tražila se štrukla više, osjetni pupoljci ko na steroidima u swinger komori bez ventilacije. Progutali smo sve, neki nisu ni žvakali. Bravo za slatičara, ruke ti se pozlatile. Nije ni čudo kad radiš tu di radiš. Složni jesmo, ali o ukusima se ne raspravlja pa nismo odlučili koja je bolja-sir, višnja ili ORAH. Nekolicinu se čekalo jer su se odlučili na spust do doma preko Kladiva. Sat vremena im je trebalo sa Velikog vrha do Kladiva i jos sat vremena do Kofcah. I njima smo sačuvali koju štruklu naravno.

Oko 16:30 smo se uputili istom rutom do Matizovca i parkinga. Uslijed nesporazuma o plaćanju u planinarskom domu, nekolicina se igrom slučaja odvojila sa dvije instruktorice gdje smo imali priliku imati individualne vježbe, osloniti se sami na sebe te izvježbati orijentaciju. Zahvaljujući kraćoj odabranoj ruti, stigli smo svi u isto vrijeme na parking unutar sat vremena spusta. S parkinga smo se uputili oko 18:00 h, u Zagreb smo stigli oko 21:00. Sretni, nasmijani, planinskog sjaja u očima i obrazima. Zaspali smo sa "Kad ćemo opet?", "Sve će biti u redu" i "La vita e bella".