6. Izlet 48. VOPS – Ratkovo sklonište

Nešto prije 7:00, okupljamo se na parkingu Arena centra dok nas prve zrake sramežljivog ranojesenskog sunca kriomice griju. Atmosfera je pozitivna, sve upućuje na savršen vikend u netaknutoj prirodi, središtu inspiracije mnogih planinara. Dragi naši friški i ne tako friški Velebitaši, vrijeme je za Bijele i Samarske stijene! Tko ih do ovog trenutka nije vidio i osjetio, krajnje je vrijeme da se zaputi do njih i da se svim svojim bićem zaljubi u to čudo prirode.

Lagano smo se okupili, nas cca. 35 entuzijasta spremni za još jednu avanturu iako svjesni da nas čeka možda najzahtjevniji, ali i najnezaboravniji izlet ovogodišnje 48. opće planinarske škole PDS-a Velebit. Svakako nas čeka spavanje u bajkovitom Ratkovom skloništu ili pak pod zvijezdama u ne baš najtoplijim šatorima na pristojnih 0 celzijevaca.
Pa... vežite se, krećemo!

Nakon cca. sat vremena vožnje, brzinske prvojutarnje ili drugojutarnje kavice, po autocesti silazimo prema Mrkoplju i ulazimo sve dublje u divljinu Gorskog Kotra. Dok se divimo čudima prirode i Matić poljani, razmišljamo o tim smrznutim vojnicima i o tome kako priroda može biti i okrutna. Gubimo signal na mobitelima i lagano postajemo svjesni sebe i nekih drugih vrijednosti.
Rađa se i osjećaj slobode od ropstva interneta, crne kronike, ratova pa i društvenih mreža... makar na nekoliko dana dok se nažalost, svjesni ili nesvjesni, ponovno vratimo u isto. Ali ipak, lijepo je malo odmoriti, isplivati iznad površine i udahnuti. Razmišljajući o tome ili pak o tome kako ne probušiti gume na inače dobrom, ali tu i tamo oštrim kamenjem ispresijecanom makadamu, dolazimo do 9. kilometra odakle krećemo.

Zbog greške u komunikaciji, tri auta otišla su krivim putem. Iako se bez signala i interneta ne možemo čuti, nervoze nema jer tu je lijek za dušu, tijelo i prohladno vrijeme – rakija! Dok smo popili ponešto rakije i koliko toliko olakšali ionako teške i natrpane ruksake, prolazi gotovo sat vremena. Taman kad je naš dragi Hrvoje odlučio otići potražiti izgubljene, eto ih! Vrijeme je da krenemo. Slijedi strmkast (autor izraza Zdenko Ded) uspon od cca. sat vremena do početka Vihoraškog puta. Zbog gubitka vremena na početku (al neka smo ga izgubili, rakija je bila dobra) ipak se ne ide do Hirtza, već ćemo podijeljeni u tri grupe proći Vihoraški. Prva grupa od 9 (navodno najbržih) kreće putem Vihoraškog u 12:10, a ostale dvije grupe od po 14 školaraca i instruktora nakon 15, odnosno 30 minuta.

Putem tek tu i tamo susrećemo ljude, mokro je i sklizavo, no uspješno savladavamo sve prepreke uključujući i zahtjevnu Ljusku. Što je to za nas, ipak smo mi Velebitaši! Prva grupa dolazi do Ratkovog u 15:00 (wow, Vihoraša smo prošli za dvaipo sata, bravo!). Kratko odmaramo, hvatamo zrak i pokoji gutljaj rakije (jutarnja je popijena, ali ima ih još 10ak). Dao Bog da naši Velebitaši ostanu aktivni u društvu kao što su aktivni s nošenjem rakije. Tako okrijepljeni spuštamo se do 13. kilometra po ostatak stvari i hrane koje naš stariji član Ivanuš u međuvremenu nije sam donio (dočekao nas je na Ratkovom, hvala Marko!). Kad smo se vratili, stigla je i druga grupa. Lagano se borimo s vatrom i mokrim drvima pošto suha drva koja su trebala doći danas ipak dolaze sutra, ili ne dolaze... ne znamo jer nemamo signala, a zapravo nas nekako i nije briga, ne zamaramo se, snaći ćemo se i s mokrima!

Oko 17:00 dolazi i zadnja grupa – bravo ekipa, svi su prošli najzahtjevniju stazu, nitko se ne žali i nitko se nije ozlijedio što je na kraju najbitnije. Bravo još jednom!

Dok se loži vatra i priprema roštilj, prije nego što padne mrak, krećemo slagati šatore za 20ak školaraca koji se žele dodatno namučiti i promrznuti. Ali neka, to su slatke muke.

Pada mrak, mjesec sramežljivo izranja iza nevjerojatnih stijena. Dok miris roštilja postaje sve intenzivniji, nadamo se biti jedini koji će objedovati. Medo, molimo te ostani podalje! Sve do sitnih noćnih sati logor prožima smijeh, miris dima i hrane. Radost je u očima svih nas jer nema mobitela, ne „skrolamo“ po glupim i beskorisnim stranicama, ne dopisujemo se nego pričamo... hej ljudi, pričamo! I tako malo po malo vrijeme je proletjelo. Nemamo osjećaj koliko je sati, nevoljko pogledamo u mobitel i vidimo da je ponoć prošla, idemo spavati!

Budimo se oko 8:00, neki i prije toga, a šatoraši bliže 9:00. Eh ti šatoraši, ne može ih nitko istjerati iz šatora!

Okupljamo se, pijemo kavicu, jedemo napolitanke jer roštilja više nema. Sinoć se sve pojelo, čak i tikvice. Mora da nas je iscrpio taj Vihoraški. Nakon Tončine kavice, Grof nas uči kako napraviti bivak te ponavljamo čvorove, fokus je na bulinu. Ok, većina nas još ga ne zna napraviti, ali naučit ćemo do ispita, bez brige. Nakon toga, Grof se s par školaraca spušta do 13. kilometra kako bi provjerili ima li tih speleologa i drva, no od drva ništa, a šta ćeš, ajmo natrag... Po povratku odlučujemo ići do vrha Samarskih stijena, no nekima je ipak dosta (m)učenja pa se samo Grof+16 školaraca i instruktora upućuju prema vrhu. Bio je to dobar, lagano trčeći uspon. Na vrhu smo opalili par fotki unatoč vjetru koji nas je poprilično ohladio. No isplatilo se, ako ni zbog čega drugog, onda zbog pogleda!

Međutim, gore smo uhvatili signal i neočekivanu vijest – unatoč problemu s kombijem, drva ipak dolaze. Negodujemo, no kod Grofa demokracije nema. Tako je kako je, šuti i trpi ili se ispiši iz školice.

Spustili smo se, pomalo smo utihnuli. Možda zbog tempa, možda zbog činjenice da bismo sad još trebali prenijeti metar drva od 13. kilometra do Ratkovog. Već računamo koliko bismo kila mogli ponijeti kako bismo se što manje puta morali vraćati po stazi Ratkovo – 13. kilometar.

Dolazimo u sklonište na iznenađenje ekipe koja nas nije tako brzo očekivala. Trebalo nam je sat i pol do vrha Samarskih i natrag. 14:00 je sati, idemo se pakirati i lagano privesti ovu avanturu kraju. Malo prije 15:00 spremni smo, idemo dolje. Dolazimo do kombija, pomažemo istovariti drva i složiti ih kraj ceste. Spremni smo za radnu akciju, ali sada već umoran Grof ipak odlučuje pokazati svoju nježnu stranu. Nećemo nositi drva do skloništa, bit će organizirana nova radna akcija! Ma daj nam 30 radnih akcija ako treba samo nemoj sad molimo te. Živio drug Grof!

I tako, još par kilometara makadamom od 13. do 9. (nije par nego 4, dva para), no uz priču i ugodno društvo proletio je i taj najdosadniji dio. Stigli smo, auti su tu, spremamo se za polazak prema Zagrebu. Sretni smo, ali znamo da se uskoro vraćamo u realnost, uskoro ćemo uhvatiti signal pa će nam doći milijarda poruka, notifikacija i piz.... no dobro, u mislima nam je već idući vikend i Debela Peč. Ekipa, hvala! Vidimo se u subotu!