Kraj stare i početak nove godine idealno je vrijeme za retrospektivu i pogled na ono što je iza nas. Tako sam i ja razmišljajući o svojoj planinarskoj godini odlučila napisati mali osvrt na Highlander – napokon ostvarenu želju koja mi je stajala na bucket listi već nekoliko godina.

Za razliku od uobičajenih planinarskih ruta koje inače prakticiram, Highlander je za mene značio testiranje granica u vidu nekog dužeg boravka u divljini, spavanja pod noćnim nebom i testiranje izdržljivosti zbog nošenja svog potrebnog tereta na leđima tijekom 50-ak kilometara dugog puta. Naravno, nameće se uvijek isto pitanje, što bi nekome trebalo trodnevno nošenje 20-ak kila na leđima dok dan za danom odrađuješ i po više od 1000 m visinske razlike…But, well…Kad planina zove, znamo koji je jedini mogući odgovor 😊

Highlander avantura na koju sam se odlučila bila je trodnevna ruta Highlander Pegasus na Kamniško-Savinjskim Alpama. Tako sam se jutra gospodnjega 30. kolovoza 2024. našla na startnoj poziciji s veselom ekipom s posla. Krenuvši u avanturu iz pitoresknog sela Luče odmah smo se uvjerili da ljeto i dalje nema namjeru popuštati s temperaturama te smo uspon na vrh Lepenatka oko podneva dočekali na pravoj ljetnog žegi. Očaravajući pogledi na prirodu i kravice koje su neometano brstile na okolnim pašnjacima ipak su mamili osmjehe na znojna lica.

Obradovanje zbog šumske staze i hlada u koji smo ulazili naprasno je bilo prekinuto kada smo se suočili s novim izazovima poprilično strmih spustova kroz šumu. Mudro zaključismo da klizanje u provaliju s teretom na leđima ne bi bila stvar za poželjeti pa je koncentracija na svaki korak bila na maksimumu. Unatoč svim nedaćama, uspjeli smo s puno smijeha i bez većih tegoba izaći na čistinu te se na opću radost pred nama ukazala mala birtija 🎼

Piće hladno, trava zelena, sunce već nisko na horizontu i eto rađanja ideje o postavljanju šatora na ovoj idealnoj poziciji. Ipak, da prohodanih 16-ak kilometara i 1200 m visinske ne bi otišlo u vjetar, krenusmo sakupiti štambilj potvrde prema kontrolnoj točki prvog dana - Kranjski Rak blizu parkinga za Veliku Planinu. Štambiljanje, sakupljanje paketa klope, postavljanje šatora i priprema večere na plameniku bili su nova prilika za smijeh i zafrkanciju. Mac’n’cheese iz vrećice nikada nije bio finiji, a meni do prije nekoliko sati nepoznati likovi koje sam usputno znala s hodnika firme postali su planinarski drugovi.

Prvo iskustvo spavanja u šatoru za mene bilo je skroz solidno te sam spremno krenula u drugi dan koji je bio najlakši, a i vizualno najljepši od tri Highlander dana. Otresavši jutarnju rosu sa šatora i popivši kavu s plamenika, krenuli smo prema Velikoj Planini. Uživajući u pogledima na pastirske kućice i Savinjske Alpe na obzoru, doživljaj smo odlučili upotpuniti okrjepama u domovima po putu. Hedonizam je postao lajtmotiv našeg drugog dana te smo nakon uspona na Gradišče imali još nekoliko stanica jer naravno da u prirodi treba i uživati, a ne samo goniti kilometre 😊

Nakon spuštanja preko Planine Dol do žičare koja vodi na Veliku Planinu, našli smo se u dolini Kamniške Bistrice gdje nas je dočekala još jedna poslastica. Za kraj divnog dana staza nas je vodila uz rijeku Kamnišku Bistricu gdje smo ostali oduševljeni s kanjonom i slikovitim riječnim prizorima duž cijele staze. Pala su ovdje i neka ozbiljna kupanja, na što nakon još jednog vrućeg dana nitko nije imao prigovora. Dan smo završili s još jednim pečatom, solidnom statistikom od novih prijeđenih 16 km i još jednim gastro užitkom Mac’n’cheesea i druženja pod zvjezdanim nebom.

Treći dan smo u startu odbili vjerovati predviđanjima iskusnih Highlandera da će ovo biti najteži dan jer zadnji dan se stiskaju zubi, ide se do kraja, nema dvojbi o dolasku na cilj. S time se ne bi složili friški žuljevi i ranice na koži od zareza ruksaka koje sam ignorirala uspinjući se po strmovitom putu do vrha Hudi konec. Uspon je  svima bio poprilično iscrpljujuć, što su potvrdili i usputni komentari iskusnijih Highlandera koji su i sami bili iznenađeni zahtjevnošću staze. Temperatura je i dalje rasla, tijelo je tražilo vodu, a staza do Kamniškog vrha nikako nije imala milosti te smo se u vrijeme najvećeg sunca našli na otvorenom hrptu gdje smo sa zabrinutošću kalkulirali koliko nam je vode ostalo do cilja. Bilo je teško uživati u ljepoti prirode oko nas te smo tempirani dolaskom na cilj i pomalo dehidrirani okinuli tek par slika i nakon kratkog odmora krenuli dalje.

Razdvojili smo se po manjim grupama, tako da je dio ekipe čekao dvojac iza nas koji je navodno imao veće zalihe vode, dok je nekolicina nas svojim tempom krenula dalje. Staza nas je vodila u hladovine šume i taman kad smo pomislili da je najgore iza nas, shvatili smo da lošim vijestima i dalje nije došao kraj. Ulaskom u šumovit put shvatili smo da je staza jako loše markirana, a strmine i usponi nisu popuštali. Jedina utjeha bila je što smo u hladu bili sklonjeni od direktnog sunca te smo već jako niskog morala vrludali po nepreglednim padinama u nadi da će cilj stići što prije. Napokon se pojavila čistina i kolega koji je s vodom stizao u pomoć ekipi iza nas te toliko potrebna potvrda da smo konačno blizu cilja.

U rasponu od sat vremena uspjeli smo se svi sastati na Kriškoj planini i napokon doći do dugo željenog osvježenja. Osjetila sam olakšanje što smo svi na okupu i bilo mi je potpuno svejedno hoćemo li doći do zadnje kontrolne točke na Plaži na Krvavcu jer sam shvatila da smo mi svoju nagradu već dobili –  našli smo se pred ciljem svi živi i bez ozljeda. Statistika je rekla da smo tog dana odradili cca 17 km i 1600 m visinske. Ponos zbog postignuća i uručene diplome bio je malo gorak s obzirom na okolnosti, ali osmijesi su se ponovno brzo našli na licu.

Za kraj - ovu Highlander avanturu pamtit ću kao pozitivno iskustvo koje bih preporučila kao super izazov za one željne malo „divljeg“ života i uspostavljanje kontakta s prirodom. Svakako bih i rekla da na Highlander ne idete neinformirani i bez dobre kondicije i pripreme jer ovogodišnja ruta se pokazala kao poprilično zahtjevna, a organizacija je iz moje perspektive imala mnogo prostora za poboljšanje.

Highlander mi je bio i još jedna u niz potvrda koliko je život zapravo jednostavan i koliko ga mi u svakodnevici bespotrebno kompliciramo… Jer u životu nam za sreću zapravo treba jako malo.

S tim mislima nek vam je sretna planinarska, jednostavna i oslobađajuća nova 2025. godina.

Anamarija Hanžek