Muke po opremi
8.2.2025.
Stigla je još jedna subota, a to znači novi izlet visokogorskog tečaja, a na red je došao i Storžič. Ustajanje u 3:00 ujutro ne čini se više kao prevelika drama ako noć prije legnete u 21:00 sat. Što je još osim toga potrebno napraviti kako bi bili spremni za predstojeći izlet, saznat ćete u nastavku.
Do vrha Storžiča išli smo po jugozapadnom žlijebu, a polazište je mjesto Povlje te je do vrha potrebno prohodati 1400 metara visinske razlike.
Dolaskom do Povlja, drugi najteži dio (prvi je ustajanje iz kreveta) je izlazak iz toplog auta na svježi (čitaj: hladni) zrak slovenskih planina dok noć polako izmiče prvim zrakama sunca. Ako se nisi razbudio do sada, nakon izlaska iz auta sigurno hoćeš kad krene oblačenje gojzerica i vađenje ruksaka i stavljanje primopredajnika. E pa, da, došli smo do prve muke po opremi. Primopredajnici. Primopredajnici bi trebali u sebi imati baterije kako bi radili. I ne treba pretpostavljati da primopredajnik ima baterije i da te baterije rade, posebice kada se dobije novi primopredajnik od oružara. Stavljanje baterija je nešto što bi se trebalo napraviti doma prije 21:00 sat, a ne kod auta u 7:00 ujutro. Provjereno, naučeno.
Krenuli smo se uspinjat po dosta ogoljenoj šumi (stradaloj u jednoj od ljetnih oluja), a snijega ni na vidiku. Sve se čini kao da je proljeće, a tek nešto se bijeli u gori zelenoj. Niti su to labudovi niti šator age Hasan-age, nego snijegovi koji još nisu okopnuli i koji su nam omogućili da doživimo zimski uspon na Storžič. Nakon što smo prošli veliki dio bez snijega, polako se pojavljuje snijeg u kombinaciji s ledom te odlučujemo staviti dereze. Došli smo do muke broj dva za koju sam, iskreno, mislila da mi se neće dogoditi. Dakle, namještanje dereza je isto nešto što se obavlja prije onih ključnih 21:00 sat. Iako su mi dereze bile namještene na veličinu koja mi je odgovarala na prethodna dva izleta, ovaj put jedna dereza odbija kliknuti na gojzericu. Možda je problem u nagibu (jer sam na prethodna dva izleta stavljala dereze na ravnom), ali jedna dereza je kliknula, a druga nije! Što se tu dogodilo, ne bih znala reći, ali poruka je i dalje ista: pretpostavka je majka svih zajeba! Provjeri sve prije 21:00 sat. 😊
Ok, sad, napokon imam svu funkcionalnu opremu na sebi i možemo ići u grapu i hodati po snijegu. Haha, ako misliš da je tu kraj mojim mukama po opremi, e pa – nije. Možeš imati dereze na sebi, ali još je bitnije kako hodati u njima. Odnosno, u derezama stupaš i zabijaš šiljke u tu mješavinu leda i snijega.
Slijedi kratki pregled što sam naučila (čitaj: maltretirala s pitanjima svoje drage instruktore: je l' ovako? Je l' ovako? Je l' sad dobro? Kako sada gore? A kako sada dolje? I overthinkala svaki korak prema gore, Bože pomozi) dok sam tih nekoliko sati hodala prema gore:
- Hodanje u derezama po ravnom – stupaš i zabijaš sve šiljke u snijeg/led
- Hodanje u derezama po nagibu prema gore – možeš hodati bočno, bočno cik-cak, ili ako je veliki nagib možeš zabijati prednji dio vrškova dereza u snijeg i jačati listove!
- Spuštanje tako da najprije zabijaš petu
- Spuštanje bočno
- Otpenjavanje – vježbali na prošlom izletu
Također, ne treba biti prestrog prema sebi, ne treba se obeshrabriti, ali ne treba ni pretjerano razmišljati o svakom sljedeću koraku.
Prva grupa je nešto ranije stigla na magloviti vrh, a overthinkeri su stigli nešto malo iza njih. Na vrhu je bila prava zima i baš je bilo hladno uz vjetar te smo se nakon kratkog zadržavanja krenuli spuštati s vrha. Spuštanje s vrha popraćeno je saznanjima čemu još može služiti lopata, malo rasprave o glazbenim ukusima i neukusima i stigli smo do doma do prve ekipe koja se sunčala na klupicama. Svi zajedno smo se krenuli spuštati prema autima uz obilje sunca, a iza nas se otvorio pogled na Storžič koji je još do prije sat vremena bio skriven u oblacima.
Zahvalila bi se svima na lijepom izletu, novim naučenim stvarima i isprike svima koji su trpili zbog moje opreme! Od svih ovih muka koje su navedene, najveća na kraju bude povratak u Zagreb i održavanje na životu vozača. Ipak, sve to prođe, a ja na kraju zapamtim samo sretne trenutke, dobar osjećaj, smijeh, vjetar... ili kako bi Gabi Novak rekla pamtim samo sretne dane, a ovaj je zasigurno na kraju bio jedan takav.
Izvještaj napisala: Darija Tokić
Fotografije izradili: Darko Begić, Mirela Šušnjara, Zoran Marković, Mihael Varga, Paula Jozić
