Nekako više preferiram, a ako sam i iskren, puno više volim odlazak na planine u Sloveniju nego kod nas, radi neopisivo lijepih alpskih vrhova i planina, a tu je i stvar troškova, jer me nažalost financijski više izađe - i to podosta, odlazak na naše planine tipa Velebit, Biokovo, Dinaru i sve što se nalazi južnije u nas. A da ne govorim i o neusporedivo boljoj slovenskoj planinskoj infrastrukturi.
Blizu sam granice, kupim godišnju vinjetu za Sloveniju i šibam.
Al eto, kako je vrijeme htjelo, po prognozi u Sloveniji je bila kiša i jaki vjetar, pa je meni palo na pamet, da je zbilja krajnje vrijeme da otiđem nekamo i kod nas, a svi kažu ako nisi bio na Vaganskom i Svetom, kao da nisi nigdje ni bio.
Pogledao prognozu i bila je savršena nedjelja, sunčano, toplo i sa malo vjetra.
Odluka je pala i kažem, ajde, da ja vidim u čemu je stvar.
To mi je bio i neki prvi konkretniji izlet nakon cca 4 mjeseca borbe sa gospođom kičmom, pa je bio i neki test da vidim u kakvom sam stanju, pa sam odabrao neki laganiji izlet, jelte. XD
Cilj mi je bio da krenem u 05:00 ujutro, ali kako dugo nisam nigdje bio i budio se za "alpski start", jednostavno sam se odviknuo od noćnog buđenja i noćne vožnje.
Kada je alarm zvonio, nisam se jednostavno imao ni snage ni volje dići, a spavao sam jako slabo, te sam u toj sekundi odustao od svega i nastavio spavati.
Ne veli se bezveze da je jutro pametnije, pa kada sam se probudio iza 8, vani je bio predivan jesenski dan i sunce ti nekako da volju.
Brzo ja još jedan pogled na prognozu, izračunao ako krenem oko 9, taman sam na polazištu oko 12:00, prvo na Vaganski i taman sam istempirao da sa Vaganskog po grebenu dođem na Sveto na zalazak sunca. Mislio sam si da ovako lijepog dana i prognoze, neće tako brzo biti.
A da sam to propustio, što sam i kasnije uvidio, nikada si ne bih oprostio.
Potrpao stvari u auto i krenuo.
Polazište mi je bila prostrana livada Bunovac, iznad sela Raduč, koje je malo ispod Gospića, tako da sam krenuo sa unutrašnje strane, ne sa morske ili Paklenice.
Dalje sam planirao preko Malovana prvo na Vaganski, pa Sveto, pa povratak lagano kružno kroz klekovinu oko Bilog vrha.
Parkirao sam 1,5 km ispod livade Bunovac, na makadamu, dalje sa autom nisam mogao, jer je makadam bio u lošem stanju, tj. sve je bilo puno odronjenih kamenja po putu, tako da se dalje nisam usudio.
Oko 12:10 sam stigao do Bunovca, gdje me je naravno dočekala gusta magla, ali sam bio uvjeren kada se popnem na određenu visinu, biti će sunčan i predivan dan.
Nisam ni znao što me putem čeka, jer je dolje u nizini bilo snijega, pa sam uzeo i full opremu - dereze i cepin. Što mi ni najmanje nije trebalo.
Kao što sam i mislio, čim sam stigao do Malovca i raskrižja za Vaganski i Sveto, sunce se pokazalo u svojem punom sjaju i zajedno smo krenuli lijevo, sunce i ja, putem Vaganskog.
Savršen jesenski dan, ni "s" od snijega.
Staza mi je bila baš lijepa i nekim okej tempom sam stigao na Vaganski oko 13:50.
Uff, znači, kada sam stao na vrh i pogledao oko sebe, ostao sam bez riječi. Zapanjen. Možda pokoja suza, ali ona najsretnija. I'm not crying, you're crying.
Predivno, prelijepo, savršeno i sve one riječi kojima se to pokuša, a u principu ne može opisati.
Na jednoj strani, predivan plašt oblaka iz kojih sramežljivo proviruju vrhovi, a sa druge strane naše predivno more i otoci. Okupni suncem. A to sunce, predivno sunce me grije i smije se - budalo jedna, vidiš što si propustio do sada i da, slažem se, baš sam bio glup što sam ovo tek sada vidio.
Što sam bio skeptičan i što mi je trebalo toliko dugo da budem ovdje.
Predivna planina i predivan pogled je uvijek to - predivno i neopisivo, bila to Hrvatska ili Slovenija ili nešto treće. Planina ne poznaje i nema granice. Tko ih voli, svaka će mu biti posebna.
Nakon izvjesnog vremena divljenja, slikanja, te malo klopice, nisam se mogao predugo zadržavati, jer sam morao krenuti prema Svetom brdu, ako sam želio stići na zalazak sunca, pa sam ubrzanim tempom negdje iza pola 3, krenuo po grebenskom putu prema Svetom brdu.
Korak po korak, uživao sam putem, brzinski slikao kada sam god stigao, te oko 16:20, stigao do poznatog križa na poznatom vrhu, taman je sunce zalazilo iza horizonta na moru i što više reći nego da je bilo spektakularno. Dvije neopisive ljepote u jednom danu - da li možeš poželjeti nešto više?
Neopisive boje su se prelijevale po nebu, more i otoci su polako odlazili na počinak i svjetla mjesta i gradića na otocima, su u daljini treperila, a društvo su mi pravili tišina i vjetar. Pokoji potpis aviona na nebu.
Jedva sam se natjerao da krenem natrag, a morao sam, polako je padala noć, a znao sam da će biti i magla, radi lijepog dana, pa reko, moram ići. Nikako ne želim, ali moram.
Obećao sam, vidimo se opet, uskoro.
Kada sam se spustio sa vrha, još jednom sam se okrenuo, rekao "wow" i okinuo još jednu fotku. Ponosni gorostas u smiraj dana, okupan zagasitom narančastom bojom.
Protegnuo sam korak i ubrzao, te stigao na raskrižje puteva kojim sam krenuo desno, prema Bilom vrhu i stazi kroz klekovinu.
Noć je već skroz pala, polako se spuštala i gusta magla, kao što sam i predvidio, te sva sreća što sam imao svoj "triple back up". Kartu, od koje nisam imao nikakve koristi, do traga na Garminu i back up traga na vrhunskoj Outdooractive aplikaciji.
Jer staza nije baš bila ugažena, a vidjelo se, ni ne baš često prolažena, pa sam se probijao kroz klekovinu, tražio tu i tamo rijetku planinarsku oznaku da znam da sam na pravom putu, vidljivost je bila nikakva, ali iskreno, prava zahvala ide gospodinu satu Garmin, koji me je vjerno pratio i savršeno usmjeravao po putu. Ni u jednom trenutku se nisam osjećao izgubljenim, a magla je bila neumoljiva. Dapače, čak sam zviždao putem, jer jednostavno je u meni bilo previše sreće, poplava emocija od savršenog dana.
Da me je netko slučajno sreo putem, samog sa lampicom po mrklom mraku, u magli, skakućem po klekovini i pjevušim si, mislio bi valjda da sanja - otkud sad ovaj? XD
Konačno sam stigao do livade Bunovac i strogo se držao puta, jer neka izlaženja van puta nisu baš preporučljiva, radi opasnosti od zaostalih mina.
Od livade sam još imao jedno cca 15 minuta hoda po makadamu do auta, te sam kod auta bio oko 19:00. Brzo se presvukao i krenuo. Svako malo stao, da brzinski maknem kamen ili dva koji su u međuvremenu pali na put i molio da baš u tom trenutku ne dobim i ja glavnu kamenu nagradu.
Odahnuo kada sam stigao do glavne ceste, te sa razvučenim smiješkom na licu, tipa Joker style, krenuo prema Zagorju.
Samo mi jedna stvar nije bila jasna - apsolutno nikog nigdje na cijelom putu i vrhovima nisam nigdje sreo ni vidio, nikakvog traga - zašto nitko nije došao uživati u ovom danu?
Zbilja je itekako vrijedilo čekati nekoliko mjeseci za povratak i kakav je to povratak bio - kakva nagrada, koje savršenstvo, skoro sam i zaboravio kako je neopisivo lijepo stajati na vrhu...
Zdenko Ded
