13. srpnja 2013. 12 visokogoraca PDSVelebita predvođeni Mariom Jelićem uz instruktorsku podršku Dorijana Klasnića preko Slovenije, Austrije, Italije pa opet Austrije stiže u Tirolski dragulj dolinu Stubai. Parkiranje autiju na parkiralištu na cca. 1500 m podno Mutterbergalma i 45minutni uspon do predivne doline koju krasi dom Sulzenaualm (1847 m) te predivna alpska staza do našeg odredišta toga dana Sulzenahutte (2196 m), ukupno oko 2 h uspona.
Krasan mali dom s vrlo uslužnim osobljem, izvrsnom i obilatom klopom i prihvatljivim cijenama (skupno ležišće 9 eura) i zimskom sobom koja kvalitetom nadmašuje neke naše planinarske domove. Dobro večeramo i do 21.30 opuštamo se u ugodnoj atmosferi doma. Vreće za spavanje nisu potrebne jer su nas domaćini dobro opskrbili dekama a i nije bilo hladno.
Buđenje u 4.00, unaprijed pripremljen doručak, posljednje pakiranje najnužnijih stvari (viškove ostavljamo u domu) i točno u 5.00 krećemo put današnjeg cilja, 3507 m visokog Zuckerhutla!
Ruta je unaprijed utvrđena na karti i u razgovoru s domarima i izgledala je ovako:
Cca. 1 h hoda alpskom stazom pokraj Blaue Lacke Wilde Wasser wegom do izrazito krušljivih morena s desne strane doline. Prateći markaciju došli smo do točke gdje smo shvatili da velikog dijela staze više nema i da se moramo spustiti do dna slapa s lijeve strane te pokušat pronaći neki novi put. Jako nestabilna podloga uzrok je gubljenja cca. 1.5 h u traženju puta i vrlo škakljivim probijanjem preko sipara konačno smo stigli do dna ledenjaka.
Srećom, tu ima vode tekućice pa smo nadoknadili potrošenu vodu tijekom probijanja kroz suhe krajolike morena. Opremamo se i dijelimo u tri četveročlane naveze. Jednu vodi Jela, jednu Martin i jednu Dorijan. Imamo prilike i malo pokazati osnovne principe kretanja dok smo navezani, osiguravanje preko cepina i preko tijela kod prelaska ledenjačkih pukotina i još par važnih sitnica.
Slijedi dug, strmi put ledenjakom Sulzenauferner. Iako sunce nemilice prži, podloga je solidna i dereze jedva potrebne, no pri najvećem pregibu ledenjaka, kao što se i očekuje, nekoliko pukotina koje treba preći osiguravajući se u skupini. Ništa strašno i ekipa juri prema vrhu koji se tek prelaskom 3.000 m vidi u punom sjaju.
Autor teksta na cca. 3.200 «puca». Brz uspon učino je svoje. Ostatak ekipe penje prema vrhu a ja nakon silaska stotinjak metara niže i rehidracije opet bolje sagledavam situaciju i uočavam obližnji vrh Pfaffenkogel (3366 m). Na tom dijelu zapravo više i nema ledenjaka tj. opasnosti od pukotina pa «iz dišpeta prema samom sebi» penjem taj lijepi «vrhić» s kojeg pogled puca prema sljedećoj dolini, ali najvažnije od svega, prema ekipi koja nakon ledenjaka ulazi u finu alpsku II i penje vrh. Kasnije saznajem da je i Ljubo nakon Zuckerhutla popeo i «moj» Pfafen! Respect!
Tri naveze velebitaša stižu do podnožja vrha. Ono što slijedi prava je penjačka poslastica i uz malo orijentacijskih muka alpskim smjerom II do III oko 60 metara i ponegdje osiguranim klinovima stižu oko 13.00 na 3,507 visoki vrh Zuckerhutl! Slikanje i guštanje u vidicima te jednako oprezno spuštanje do ledenjaka.
Autor teksta je zbrisao par sto metara niže nakon vrha i čekao ekipu s friškom vodom. Tri naveze su se polako spuštale do morena koje je opet trebalo savladavati. Pri silasku otkrile su se i druge pukotine koje su se otvorile otapanjem snijega tijekom dana pa je silazak bio ipak nešto malo zahtjevniji nego uspon. Ekipa (pa predstavimo je već jednom: Jela, Dorijan, Kova, Martin, Ivo, Funda, Doktor, Valjak, Trošelj, Jura, Šalković i Ljubo) stiže do doma oko 16.00.
Stvarno nam je svima trebao odmor ali vrijeme curi pa jurimo prema autima. Brzo presvlačenje, čestitanja (da....netko se izvukao od «čestitanja» po prvom 3.000njaku no zapamćeno je), i oko 20.00 pokret kući preko Innsbrucka. Jedan auto u Zagreb je stigao u 5.30 ujutro – toliko o izdržljivosti, požrtvovnosti i opredijeljenosti da se opet krene u visokogorske avanture s najboljim planinarskim društvom, PDS Velebitom.
