Napokon smo uspjeli odraditi dugo planirani izlet na Mosor. Možda ovo odraditi zvuči previše kao nešto što je bilo pod silu, ali naprotiv. Bio je ovo jedan od ljepših izleta koje sam dugo želio napraviti, ali zbog vremenskih uvjeta i udaljenosti nije bilo jednostavno uskladiti.
Za izlet nas se skupilo sedmero Velebitaša, a tokom izleta smo surađivali i izletovali sa dva prijateljska planinarska društva: Vihorom iz Zagreba i Kamešnicom iz Otoka.
Sama priča (osim organizacije koja je bila poduža i izlet je već prije bio otkazivan) počinje na Zagrebačkom glavnom Kolodvoru u večernjim satima u petak 28.4., gdje nas se šestero skupilo i sjelo tj. leglo u ležajeve spavaćih kola noćnog vlaka za Split. Ta odvažna šestorica su Ivana (predsjednica), Anita, Iva (markacistica), Tomislav (fotograf), Stanislav (Stane) i ja (Joža). Sam dolazak ekipe i okupljanje dalo je naslutiti da će biti dosta promjena u odnosu na planove, ali o tome po redu...
Vožnja vlakom je kao u svakom velebitskom izletu poseban doživljaj, tako da ni ova nije bila iznimka, a kad je tu Stane zabava je zagarantirana... Uglavnom uz mirise pečenog mesa iz velikih zdjela koje planinari uvijek nose na izlete i lupanje kotača o tračnice, u tren oka i malo sna došli smo do Splita ranom zorom oko 7h. U splitu nam se pridružila i sedma Velebitašica Valentina, (možda sedma po mjestu dolaska na izlet, ali svakako prva po kondiciji i spremnosti na planinarenje, a devetnest joj godina tek.. svakako mlada nada Velebita). Od Splita do sitnog Gornjeg smo bili prebačeni uz pomoć prijatelja Ante i Dine iz PD Kamešnica Otok. Dino nam se pridružio u planinarenju istog dana.
Samo planinarenje je počelo oko 9:30 iz Sitnog Gornjeg, gdje smo uprtili teške ruksake sa šatorima i svime potrebnim za kampiranje od dvije noći na livadi ispred doma Umberto Girometta. Taj uspon od nekih 300 m smo odradili za nekih sat vremena...Na livadi smo odabrali dobra mjesta i podigli svoje malo naselje od 4 šatora. Zatim smo, nakon 11 sati, olakšanih ruksaka krenuli ka vrhovima Mosora. Prvi cilj nam je bio nekih dva sata sata udaljen Ljubljan (1262 m). Tu se odmah primjetila razlika u kondicijskoj spremi ekipe. Dino i Valentina su takoreći bez kapi znoja došli do vrha, a za mene i Stanu se to baš i ne bi dalo reći. Mosor je odmah pokazao svoju zahtjevnost i svakako lokalci su bolje vični skakanju sa kamena na kamen. Put je bio lijep uz pogled na Split. Na vrhu smo bili unutar markiranog vremena te odradili manju pauzu. Nakon toga smo grebenom krenuli ka Vickovom stupu (1325 m), a usput prešli preko vrha Javorska (1270 m). Do Vickovog stupa nam je trebalo oko sat i pol vremena. Tu smo uzeli pauzu i napravili par slikica.
Cijelim grebenskim putem se pružaju prekrasni vidici na sve strane. Dalji put ka Velikom Kabalu (1339 m) je kratak i brzo smo došli do vrha. Odatle je prekrasan pogled na ostatak Mosora i vrh Kozik koji nam je sutrašnji cilj. Za spust prema domu smo se odlučili ići preko kontejnera, a to je značilo nastaviti nekih pola sata grebenom i nakon toga krenuti u zahtjevno spuštanje po prilično teškom terenu. S obzirom na umor i cjelodnevno hodanje trebalo nam je poprilično da dođemo do doma, nekih dva sata. U domu nas je dočekala večera na izbor, jedni smo hvalili paštu fažol sa kobasom, a drugi junetinu s bižima, a neko je ulovio i kiselo zelje s rebarcima. Uglavnom sve je fino i sve preporučamo. Domar Špiro i njegova ekipa uz pomoć magaraca vode dom i sve na jednom lijepom nivou. Taman kako planinari trebaju. Mrak je brzo pao pa smo se relativno rano spremili na počinak u naše šatore, znajući da nas sutra čeka naporan dan.
Nedjelju ujutro prema dogovoru sa Antom i Dinom trebali smo biti spremni u pola 9 za polazak ispred doma. Oni su došli znatno ranije, a s njima je bio i Niko. Tako da smo do pola 9 obavili sve jutarnje aktivnosti i bili spremni za polazak. Svi osim Staneta koji je odlučio da će pauzirati. Pa smo i krenuli prema Koziku ili Svetom Juri. Put vodi preko skloništa Kontejner istom stazom kojom smo se dan ranije spustili te nam je do Kontenjera trebalo nekih 40-ak minuta. Odmah se vidjela uigranost i izvježban korak planinara Kamešnice. Takvo nešto nisam vidio još od partizanskih filmova. Prvi hoda Ante, zatim njegov sin Niko, pa Dino i taj razmak i raspored se nije mijenjao sve do vrha. Naknadno im se priključila i Valentina jer je ona jedina mogla pratiti taj korak i stegu. Istina nisu nikada ostavljali nas iza sebe da ne bi pričekali da se skupimo, ali to školsko kretanje u koloni je fascinantno. Put prema Koziku traje oko 3 i pol sata. Zadnjih 40-ak minuta se vrijeme dosta pogoršalo pa je počela padati i kiša koja nas je natjerala da obučemo kabanice i navučemo zaštite na ruksake. Osim toga, teren i kamenje su postali prilično klizavi i morali smo puno opreznije hodati. Na vrhu Svetom Juri (1319 m) su nas dočekali još dvoje planinara, Ante i Jelena, također iz PD Kamešnica. Oni su bili dio Atine organizacije oko kasnijeg prevoza u Sitno Gornje.
S vrha je prekrasan pogled na Biokovo i Omišku dinaru te na novi most iznad Omiša. Sama staza koju smo prošli je za svaku preporuku, unatoč kiši koja nam je malo pokvarila zadnji dio puta. Na vrhu smo odradili odmor i okrepu te pričekali da kišica stane te krenuli u spust prema Dubravi. Taj spust je bio dugačak, a i izrazito naporan zbog mokrog kamenja i masne zemlje. Čak je bilo i lakših padova, ali srećom sve je dobro prošlo. Ekipa iz PD Kamešnica,naučena na teren i uvjete, puno se brže kretala od nas pa smo se u nekom trenutku razdvojili s obzirom da su oni otišli napraviti manevar sa autima da nas prebace iz Dubrave u Sitno Gornje. Osim zahtjevnosti spusta i lijepih vidika, naglasio bih jednu od ljepota Mosora, a to je dostupnost izvorske vode. Uz stazu je jedan od izvora sa prefinom čistom vodom. Kad smo se spustili u Dubravu, ubrzo su Ante i Dino stigli sa autima i odbacili nas do konobe u Sitnom Gornjem, gdje smo se okrijepili i bili počašćeni soparnikom, jednom od delicija koje potječu sa ovih prostora nekadašnje Poljičke republike. Nažalost tu smo se rastali od prijatelja iz PD Kamešnica koji su žurili na svoju stranu. A mi smo krenuli prema domu gdje nas je čekala večera u domu i druženje sa Vihorašima.Valentina je također napustila naše društvo te nas je ostalo šestero.
Na Prvi maj smo ustali rano da spremimo šatore i pripremimo se na hod preko planinarske kuće Lugarnice ka Dugopolju. Prema karti i prethodnom iskustvu hoda po Mosoru pretpostavio sam da nas očekuje prilično naporno spuštanje.Vihoraši su se podijelili u dvije grupe, jednu koja će u Dugopolje i drugu koja će do busa u Sitno Gornje. Anita i Stane su se pridružili grupi za Sitno Gornje i spasili nas četvero od teških ruksaka, ponijevši šatore i višak tereta direkt na bus. Dakle ka Dugopolju je krenulo grupa od sedmero Vikoraša predvođenih Bibom i Frenkijem te raspjevanom metlom Hrvojem Goldom. Nas četiri, Iva, Ivana, Tomislav i ja smo se rasporedili i spremili na veseli dan u društvu zanimljivih Vihoraša. Put je bio lijep i prema Lugarnici smo krenuli zaobilaznim putom da vidimo još jednu stazu, koja srećom nije išla prenisko pa nije bilo previše dodatnog penjanja. Nakon nekih sat i pol smo došli do Lugarnice odakle se pruža prekrasan pogled na Split. Ovdje želim napomenuti da je netko ostavio punu vreću smeća obješenu na Lugarnici. Mislim da takvo ponašanje zaslužuje osudu. A također bih pohvalio Ivanu koja je ponijela to smeće. Njoj je očito ruksak bez šatora bio prelagan :-) Nekoliko pjesama raspjevanog Hrvoja i krećemo prema prijevoju ispod Ljubljana, udaljenom nekih tridesetak minuta hoda. Odatle samo spuštanje uz povremena zaustavljanja da se skupimo i odmorimo. Spust je bio dug. Trebalo nam je više od markiranog vremena, ali polako smo kroz napuštena sela sjeverne strane Mosora i put koji se činio ko da je na njega nabacano baš sve mosorsko kamenje došli do polja u Dugopolju. Trebalo nam je nekih 2 i pol sata. U Dugopolju nas je pokupio bus u kojem je već bila druga skupina Vihoraša vođena Picekom, koja je odredila posjet Klisu i Vranjači. Osim toga, naši Anita i Stane su se fino počastili janjetinom na Klisu, tako da im nije bilo loše.
Vožnja busom do Zagreb je bila duga, ko i sve vožnje kad su produženi vikendi. Izlet je završio dolaskom autobusa u Pierottijevu oko 22 sata.
Želio bih zahvaliti Bibi i Vihorašima koji su nas povezli autobusom, što nam je poprilično pojednostavnilo organizaciju i smanjilo trošak izleta. Također bez Ante, Dine i Ante iz PD Kamešnica koji su nam pomogli oko lokalnog prijevoza, ne bismo uspjeli obiće sve što jesmo i maksimalno iskoristiti vrijeme. Osim toga svala čast domaru Špiri i njegovom timu u domu na požrtvovnom radu i gostoljubivosti na domu Umberto Girometta.
Joža
