6. izlet 46. VOPS – Golica 6.-7.05.2023

Još jedan ranojutarnji pokret s Glavnog kolodvora, još jedna vožnja vlakom. Doduše ova vožnja je bila posebna po tome što smo Nikola i ja sjeli igrom slučaja do američkog para iz Kolorada u poznijim godinama koji putuje Hrvatskom već mjesec dana. Zaključci razgovora; Dubrovnik je skup, Kolorado je suh, ali odličan ako volite špageti vesterne, hrvatska piva je bolja od njemačke, putujte na zapad Amerike, nikako istok.

Stižemo u Jesenice, prigodni odlazak na kavu popiti pivu pa krećemo. Brzo ulazimo u šumu, hodamo šumskim putem, mimoilazimo se s traktorom koji izvlači drva. Ubrzo kreće strmina koja nas vodi do prvog lokaliteta s krasnim pogledom na Jesenice biblijskog imena Kalvarija. Iako uspon nije lak, mislim da su naši dragi susjedi olako upotrijebili očiti sinonim za patnju i ispaštanje. Mene naime to uvijek podsjeti na istoimeni hrvatski film nezavisne produkcije iz '90ih koji se bavi ljubavno-erotsko-religioznom tematikom (preporučam u YT upisati „Kalvarija u dvije minute“).

Ubrzo nakon Kalvarije kreće uspon uz pomoć ruku i nogu prema Jelenkamenu, još jedna runda znojenja i pogleda na Jesenice. Hodamo dalje ravnijim putem po krasnom šumskom grebenu i stižemo u Dom Pristava v Javorniškem Rovtu, dobar dio grupe napada ćevape, jote i pive, a tek je 3 sata i čeka nas još pola puta. Teškog srca i još težeg želuca odlazimo od doma koji kao da je stvoren za pit pive i jest ćevape cijeli dan. Odluka je pala da krenemo dalje pustolovnijim slabo označenim putem kroz šumu, te uz malo zdrave logike i gledanja oko sebe nalazimo put te nakon podužeg hodanja izbijamo na sedlo Suha, samu granicu Slovenije i Austrije. Šuma je prestala te odavde kreće travnati pojas po kojem je Golica poznata. Čuveni narcisi još nisu procvali pa iako smo uskraćeni za renomirane poglede na travnate livade pune bijelih narcisa, pošteđeni smo od mnoštva drugih planinara koji sigurno čekaju da narcisi procvatu. U daljini vidimo nevrijeme kako nam se približava, pa odlučujemo zaputiti se dužim putem preko grebena prema domu, a vrh ostavljamo za ujutro. Kako stižemo u Dom pod Golico, kreće pljusak. Također kreće večera i gemišti, no kako je kiša stala, vrag nam neda mira i nas par kreće na vrh Golica. Brzo stižemo gore i nagrađeni smo pogledom; sa slovenske strane na Triglav, a s austrijske na Korušku dolinu sa Villachom i Klagenfurtom, koja završava s prijevojem Grossglockner. Pada noć, brzo se spuštamo prema domu, a tamo nas dočekuje prava fešta. Gazda je izvukao divovski zvučnik, odvrnuo pipu i feštanje se nastavlja do kasnih noćnih sati.

Nedelja kreće ranije nego inače, dižemo se u zoru i ponovo krećemo na vrh, s obzirom da većina grupe nije bila gore. Ovaj put umjesto Koruške doline vidimo niske oblake koji su ju potpuno prekrili, što čini pogled još ljepšim nego sinoć. Čeka nas spuštanje prema Jesenicama, direktnim putem od doma. Prvo ide kroz šumu, pa dužim djelom cestom kroz pitoreskna i uvijek uredna slovenska sela. Stižemo u Jesenice, „pit stop“ kod Waltera na ćevapima, pa umjesto vlaka, autobus za Ljubljanu u kojem je klimatizacija samo misao, jedan nedostižni ideal. Sva sreća, poradi sinoćnjeg feštanja, put do Ljubljane pa potom do Zagreba sam mahom prespavao. Još jedan kvalitetan vikend s manjkom sna, ali viškom druženja, hodanja, prirode i dobre kapljice!

Roko Nikolić

fotografije: Roko Nikolić

U subotnje jutro 6.5. oko 6:40h polako smo počeli pristizati na uobičajeno mjesto okupljanja na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Ovog puta smo se uputili na Golicu koja se nalazi na samoj granici s Austrijom te je ujedno i najviši vrh koji je planirano obići u sklopu naše planinarske škole. Vlak za Jesenice je čekao na peronu te smo se ukrcali u njega 10ak minuta prije njegovog planiranog polaska u 7:05h. Vagoni s kupeima su se popunili te je nas 6 završilo raštrkano po slobodnim mjestima vagona otvorenog tipa (bez kupea). Malo za promjenu, ovog puta smo uživali u nevježbanju čvorova. U Ljubljani se vagon gotovo u potpunosti ispraznio pa smo iskoristili priliku da sjednemo zajedno za stol i nastavimo diskusiju o vrstama pelinkovca od prošlog izleta. U svrhu istraživanja, izvadio sam „Gorki list“ list te je uslijedila njegova analiza. Složili smo se da nije loš, ali usfalilo je uzorka da ga u potpunosti ocijenimo. U osunčane Jesenice smo stigli s minimalnim kašnjenjem malo iza 10h te se pridružili mnogobrojnim građanima u 2 kafića na trgiću. Popili smo kavu te se lagano počeli pripremati za polazak. Ruta uspona je u potpunosti prekrojena te smo se nakon podjele u grupe zaputili prema vrhovima Kalvariji i Jelenkamenu. Početak je bio solidnog nagiba pa smo već na Jelenkamenu usuglasili da je vrijeme za zasluženi predah i kratko uživanje u pogledu. Pridružio nam se neki simpatičan domaći Slovenac, popričao s nama te popušio cigaru nakon čega je nastavio trčati uzbrdo. Nismo se dugo zadržavali nego smo nastavili prema našem prvom duljem stajalištu, domu Pristava v Javorniškem Rovtu. Do njega nam je trebalo još nekih pola sata hoda šumom i cestom kroz sela. Dom je okružen velikom livadom po kojoj su postavljeni stolovi s klupama na koje smo zadovoljno sjeli. Malo smo popili i pojeli te se počeli pripremati za nastavak našeg puta. Uz negodovanje pojedinaca da je i ovdje dovoljno lijepo te ima kreveta, zaputili smo se dalje. Nakon 2 i nešto sata hoda plus sitne stanke, stigli smo do Suhog sedla i granice s Austrijom gdje smo zasjeli na travu i napravili malo dulju stanku tijekom koje nam se i treća grupa pridružila. Tu ujedno počinje i travnato carstvo grebena Golice. Uslijedio je strm uspon u smjeru prvog od 3 vrha, Male Golice. Na njega se nismo penjali nego smo nastavili stazom pored vrha prema sljedećem vrhu koji se nalazi na grebenu, Krvavki. Golica je zadnji vrh grebena iz našeg smjera (prilazili smo s istočne strane) te je u tom trenutku još uvijek bila djelomično skrivena iza Krvavke. Ali zato se nisu skrivali kišni oblaci koji su se uporno približavali iz smjera Triglava. S upitnicima u glavi nastavio sam pratiti ostale gromobrane te se pitao zašto nisam Dariju otpratio do doma. Nakon još malo vremena oči u oči s približavajućim oblacima, prijatelj Razum se uključio u priču te smo odustali od uspona i spustili se u dom Koča na Golici.

Uslijedila je dugoočekivana večera, većinom smo se odlučili za ričet s mesom koji je bio fenomenalan. Nažalost, mene su još uvijek mučili ćevapi od večer prije pa sam jeo sto godina. Za to vrijeme kiša je prestala, a ekipa pojela i dio se uputio na zalazak prema Golici. Dok su se oni penjali, atmosfera se u planinarskom domu zagrijavala uz kaljevu peć i Drageca s harmonikom. Kasnije smo se prebacili na zvučnik na nesreću nekih koji su odlučili ranije leći. Odlična atmosfera nas je zadržala za stolovima dugo u noć dok konačno nije došlo vrijeme za fajrunt, ipak nas je čekao planirani upon na Golicu u 6h ujutro. Evo zore, evo planinara, ustaju na svoje teške noge i kreću prema Golici. Ja prikovan za krevet spavam, sa žigom Golice na čelu i nema šanse da se probudim za razliku od svih dosadašnjih izleta kada bih se ustao već u zoru. Bilo kako bilo, Golicu ću posjetiti drugom prilikom, očito je bilo suđeno da ne posjetim vrh kojem sam se najviše veselio tijekom ove planinarske škole. Nakon doručka, malo iza 9h krenuli smo nizbrdo. Putem smo zastali na pokojem vidikovcu te većinom hodali šumskim putem okruženim potokom s lijepim slapićima. Malo iznad mjesta Planina pod Golico, kod zatvorenog rudnika napravili smo pauzu te se slikali iznad slapa. Nastavili smo dalje cestom te uskoro došli do Planine pod Golicom gdje je dio ekipe stao u planinarskom domu, a ostatak se zaputio prema Jesenicama da stignemo na ćevape kod Watera prije vlaka. Tamo smo stigli malo iza 12h te taman imali vremena za planirane ćevape i pivu. Taman kad smo krenuli prema kolodvoru na planirani vlak u 14:09, saznajemo da se on pretvorio u bus, a zadnji redovi tog busa su se tijekom vožnje pretvorili u pećnicu. Jedva smo dočekali Ljubljanu i vlak za Zagreb koji nas je čekao na peronu. Presretni smo se ukrcali u stare slovenske vagone u kojima se prozori mogu otvarati te glumili zadihane pse na prozorima dok je vlak lagano ubrzavao i hladio naša oznojena tijela. Daljnji nastavak vožnje prema Zagrebu protekao je brzo i ugodno u dobrom društvu. Dolaskom na zagrebački kolodvor malo iza 17h došao je i kraj našem predivnom izletu na Golicu.

Fran Štambuk

Nakon ugodne vožnje vlakom iz Zagreba, stigli smo u Jesenice malo iza 10 sati te smo bili oduševljeni ranim jutarnjem suncem koji nam je razgalilo srca i popravilo već odlično raspoloženje. Po tko zna koji put se pokazalo da vremenska prognoza može iznenaditi, a naša sreća je bila k tome veća kada smo vidjeli – na bolje. Jesenice su mali slovenski grad ispod Karavanka te pokušava promijeniti svoje obilježje rudarskog i perifernog grada blizu austrijske granice, a turizam te planinarenje na Karavanke imaju važnu ulogu u kreiranju gospodarskih sadržaja te svako proljeće predstavlja pravu navalu takve pozitivne energije zbog planinarskih izleta.

Po završetku prve jutarnje kave, grupa školaraca se podijelila u nekoliko skupina te smo donijeli ad-hoc odluku da ne slijedimo uputu koju je predložila izvidnica jer smo željeli izbjeći preklapanje rute sljedeći dan kao i dugotrajno hodanje po asfaltu. Kretanje po novoj ruti se brzo iz ugodnog i ne pretjerano napornog šetanja po blatnom putu pretvorilo u popriličan izazov nakon nekih sat vremena šetnje. Uspon na brdo iznad Jesenica (Kalvarija, blizu 800 metara) je samo bilo zagrijavanje za uspon na najvišu točku iznad Jesenica, vrh Jelenkamen sa visino od 1096 metara. Popriličan izazov za manje iskusne planinare sa viškom kilograma i spremljene opreme u ruksaku je bila dionica ispod samog vrha, gdje sam osobno desetak metara morao hodati četveronoške, ali je uspon onda olakšan u obliku spasitelja – sajle povezane uz rub staze koja nam je pomogla u završetku uspona.

Nakon kratke i zaslužene pauze, uslijedila je laganija šetnja od sat i pol vremena do planinarskog doma na 975 metara gdje smo lagane korake izmjenjivali sa izrazima divljenja prema prekrasnoj prirodi, pirotesknim prizorima šuma i obroncima Karavanki, prekrivenih sniježim pokrivačima.

Akumuliran umor i prva napornija dionica se „ispuhala“ do kraja tokom pauze u planinarskom domu koju smo „začinili“ svježim pićem i hranom, ali i druženjem sa novim prijateljima. Meni osobno je bio zanimljivo i košarkaško igralište na 1000 metara tako da sam za sljedeći uspon i priliku odgodio čast demonstriranja košarkaškog umijeća u nedostatku košarkaške lopte. Druženje

Odmor u domu je uskoro zamijenila meni najnapornija dionica puta, ona u trajanju od cca. tri sata prema sedlu ispod Male Golice jer se družina u navali pretjeranog samopouzdanja izgubila sljedećih 15ak minuta te je bila primorana utrošiti dodatno vrijeme i energiju radi povratka na označenu stazu.

Nakon povratka na stazu smo u sljedećem razdoblju uživali hodajući između drveća, uz jedan od pritoka rječice Jezernice te smo i po sastavu zemljišta, oskudnijoj vegetaciji, ali i nakupinama snijega primjećivali da se penjemo na veću visinu. Sa našim uspinjanjem smo sve više pogled usmjeravali prema nebu s obzirom da se vrijeme kvarilo te smo na vrijeme izvukli naše kabanice i pokrivala za ruksake. Negdje oko 17:00 sati smo došli na „Sedlo Suha“, lokaciju ispod tri vrha (Mala Golica, Krvavka i Velika Golica), gdje su se sve do sada raspršene grupe planinarske škole okupile - te smo morali donijeti odluku – nastaviti uspon prema Golici ili se spustiti u dom (Koča na Golici, 1582 metara) kako bi se okrijepili i uspeli na sam vrh nakon odmora. Odmaranje na sedlu nam je dalo priliku za uživanje u dugi koja nas je pozdravila, ali u činjenici da uživamo blagosdati života u ujedinjenoj Europi jer smo vidjeli oznake granica između Slovenije i Austrije.

Ipak, „kocka je bila bačena“, te smo se odlučili na nastavak uspona, ali smo nakon uspinjanja Male Golice (1646) odlučili da bi bilo pametno se vratiti u dom kako bi izbjegli oluju i grmljavinu koja se upravo spremala iznad same Golice.

Priroda je još jednom demonstrirala svoju snagu te je moju grupu od 5 ljudi primorala na ubrzano vraćanje planinarskom stazom iznad samog grebena u ubrzanoj utrci sa kišom i dijelovima staze koji su već bili poprilično oštećeni. U nekoliko navrata mi je i noga propala zbog oštećenog puta, ali nisam se htio lišiti večere i nastavka druženja te sam se posljednji u svojoj grupi (zar je čudno? 😊) dokopao doma oko 19:00 sati s početkom pravog pljuska koji je i odgodio uspon na Golicu za sljedeće jutro.

Drugi dan je počeo do sada najspektakularnijim i najljepšim iskustvom u mojem kratkom planinarskom životu. Uspon od 250 metara je potrajao nekih 40ak minuta, ali je prizor sa Golice bio spektakularan.

Prvi put u životu, ne računajući sjedalo u zrakoplovu, sam vidio oblake iz ove perspektive, a cijelom ugođaju su pridonijeli i ostaci snijega, hladni planinski vjetar te impresivan pogled prema Triglavu. S obzirom da slika vrijedi više nego tisuću riječi, nema smisla pretjerivati sa tekstom kada su prizori i ugođaj bili jedinstveni.

Spuštanje sa Golice nije nipošto bilo bezbolno i „peace of cake“ jer je podloga (trava i vapnenac) bila iznimno skliska tamo da sam i u dva navrata pao, ali bez težih posljedica. Nakon doručka je uslijedio i povratak kroz šumu (cca. 2 sata) prema mjestu Planina pod Golico te povratak prema Jesenicama.

Posljednja grupna slika uz Črni potok ocrtava vrhunsku atmosferu i pregršt pozitivne energije koju smo dobili jutarnjim usponom, a čije ćemo iskustvo nositi godinama u pamćenju.

Saša Čvrljak